Bosnofobija i strah od sevdaha

Društveni i politicki ambijent u kome se dogada tešanjski Skup o životu i djelu Omera Pobrica ne razlikuje se bitno od ambijenta u kome je 2003. osnovan Institut sevdaha. Kao što je osnivanje Instituta sevdaha bilo izraz kulturalne i patriotske samosvijesti Omera Pobrica i njegovih saradnika, tako je i ovaj Skup izraz samopouzdanja jednog grada, Omerovog rodnog Tešnja, koji odavno zna baštiniti i afirmirati trajne vrijednosti.
Osnivanje Instituta sevdaha nije državna kulturalna strategija, a to nije ni ovaj tešanjski Skup, jer dejtonska realnost ne prihvata bitnost Zemaljskog muzeja, Nacionalne biblioteke, Umjetnicke galerije, niti drugih znakova bosanske duhovne baštine. Ocita su nastojanja da se Bosna razbaštini od svega što je cini historijskim i kulturološkim entitetom, a dokle god to znamo, i naglas govorimo, imamo i šansu da Bosnu Bosnom odbranimo. U stabilnim zemljama se ljubav prema svome podrazumijeva, dok se u našoj zemlji, vec decenijama, nagraduje bosnofobija. A ta bosnofobija podrazumijeva cjelovit ideološki mehanizam marginaliziranja i stigmatiziranja projekata i pojedinaca koji baštine bosanske vrijednosti. Sjetimo se samo kakve je neprijatnosti trpio akademik Muhamed Filipovic kada se 1967. usudio reci da postoji „bosanski duh u književnosti“. Teško je zamisliti da je prije 45 godina bosanski duh bio hereza u bosanskoj zemlji, kao što je teško zamisliti da su do prije osam godina sevdah i sevdalinka bili tumaceni kao izraz bošnjackog radikalizma. Politika rastakanja bosanskih vrijednosti danas je dobila neke druge forme, jer se manje bazira na otvorenom stigmatiziranju, a više na tajnoj mreži marginaliziranja, ignoriranja, pa i ismijavanja. No, to je vec oblast jednog šireg studijskog interesovanja za ideološki karakter politicke i ekonomske moci koja je u prošlosti, a i u dejtonskoj sadašnjosti, projektovala kulturalne profile suprotstavljene bosanskim interesima.

Fatmir Alispahic, Vesna Masic i Josip Pejakovic

Kazati da Bosna ima svoju pjesmu, i u pjesmi svoju kucu, i u kuci svoju majku... – hereza je naspram vladajucih trendova u prošlom i u ovom vremenu. Kada se Škot zanima za gajde, a Hrvat za tamburice, iza njega stoje i državne institucije i budžeti, a kada Omer Pobric krene u osnivanje Instituta sevdaha, njega zakoce odricanja, rizici, pa i neprijatnosti. Za mnoge opceprihvacene vrijednosti mislimo kako su uvijek uživale cast i blagonaklonost, a zaboravlja se ko je i kako progonio Maka Dizdara, recimo. Djelo Omera Pobrica je nastajalo uz mnogo napora i razocarenja, ali sa još više vjere i opredjeljenja da se istrajava na putu afirmacije sevdaha, kao apsolutnog staništa bosanskog identiteta. Pred nama je Omerovo djelo, pred nama su projekti Instituta sevdaha, ali, pred nama nisu saznanja o Omerovim istrajavanjima na putu koji nije uvijek bio otvoren i dobronamjeran za sevdah i sevdalinku. Te neprijatnosti Omer je odnio sa sobom, kao svojevrsne trofeje na peru svoje stvaralacke energije, kao dokaz da je djelo trajno, a nevolje prolazne. Upravo u svjetlu tih nevolja koje je pobjedivao Omer Pobric, tih nenaklonjenosti društvenog konteksta, želimo se prisjetiti ambijenta u kome je osnovan Institut sevdaha – Fondacija Omera Pobrica. U nastavku cu iskoristiti i nekoliko dijelova iz teksta pod naslovom „Babo sevdaha“, koji je Omer, neposredno pred odlazak, planirao staviti kao predgovor svojoj novoj knjizi.   
Kada je 14. februara 2003. pred prepunom dvoranom BKC Sarajevo, osnovan Institut sevdaha - Fondacija Omera Pobrica, u našem društvu nije bilo ni jedne institucije i javne manifestacije koja je u svome nazivu ili naslovu nosila sevdah i sevdalinku! Nije bilo ni jednog institucionalnog nastojanja da se sevdalinka baštini a kultura sevdaha odgaja kao prvorazredni kulturalni interes naše zajednice! Nije bilo nikoga ko se u dejtonskim godinama, otvoreno i bez kompleksa, bavio sakupljanjem i publikovanjem sevdalijskog blaga. Omer Pobric je osnivanjem Instituta sevdaha na sebe preuzeo teret generacije koja je bila dužna da sevdalinku konacno stavi u institucionalne okvire.
Bilo je i ima nekoliko znamenitih autora koji su se bavili izucavanjem sevdalinke, i ciji je doprinos izuzetan, ali njihovi dometi ostaju u okvirima autorskog rada. Sevdalinka treba biti opcedruštveni interes koji se ne može oslanjati na individualna htijenja, vec mora biti umrežen u institucionalni okvir. Tu viziju prvi je imao i ostvario Omer Pobric, koji je i u godinama prije osnivanja Instituta sevdaha realizirao projekte od znacaja za cjelokupnu zajednicu.  
Nastojanje Omera Pobrica da osnuje instituciju koja ce se baviti ocuvanjem i afirmacijom naše najisturenije tacke kulturalnog identiteta, tog otiska prsta, momentalno je pozdravljeno od vodecih autoriteta bosanskohercegovackog društva. U to vrijeme ni jedna nevladina organizacija, a pogotovo ne kulturna organizacija, nije okupljala tako imponzantan broj bosanskih uglednika. Necemo nabrajati sve one koji su podržali osnivanje Instituta sevdaha, bilo kroz pisma podrške ili tako što su ušli u organizacione sheme Instituta, ali hocemo potcrtati tu spremnost da bez dvojbe svoje znanje i ugled založe za uspjeh – prve ustanove koja se programski i strateški bavi zaštitom i afirmacijom sevdalinke.

Izlaganje mr. Alispahica

Ova ilustracija ukazuje do koje mjere su bili zreli uvjeti za osnivanje jedne ustanove poput Instituta sevdaha. Domaca intelektualna elita odvec je osjecala kako se naše muzicko blago osipa, destruira i preoblikuje pod medijskim udarima s vana i iznutra. Njihova podrška Omerovom odvažnom projektu, cinjenici da se konacno pojavio neko ko ima volje da institucionalno baštini i brani naše etnomuzikološko bice, prevazilazila je okvire i Instituta i sevdaha: bilo je to svjedocanstvo da Bosna ima intelektualnu elitu koja može ostvariti jedinstvo oko važnih pitanja. No, mnogi vjerovatno nisu ocekivali da ce Institut sevdaha opravdati svoja programska opredjeljenja i planove, ali i nadmašiti najoptimisticnija i najmaštovitija ocekivanja. Omer Pobric je odmah posvjedocio da je Institut sevdaha ozbiljan projekat. 
U to vrijeme, što nije teško dokazati, nije bilo nikakva nagovještaja da bi sevdah mogao zaživjeti kao interesovanje vlasti, ministara, turistickih zajednica, „art kuca sevdaha“, medija, specijalnih emisija i brojnih festivala. U odnosu na sadašnje bogatstvo oprisutnjenog sevdaha, u to vrijeme, kada je krenuo Omer Pobric – nije bilo ništa, vladala je tišina, a sevdah je u našoj kolektivnoj svijesti djelovao kao stari sahan na tavanu. Šta je sve valjalo uciniti da se taj sahan sa tavana snese do sinije i upotrebljava kao dio svakodnevlja i obicajne stvarnosti? Svi koji su danas voljni da brinu brigu o sevdahu, da ga glancaju i sa njim se slikaju, dobro su razumjeli da je livada pokošena i prohodna, da nema više guja i krpelja, i da je lijepo i poželjno biti na urednom prostoru, koji je do prije šest-sedam godina bio nalik ili na šikaru ili na minsko polje. Na tu je trnovinu prvi stao Omer Pobric, a da ne bi bilo kako revolucija prvo pojede svoju djecu, ispisujemo ovaj zapis da se pamti, da se zna red poteza i velicina, e kako bi se sevdalinka razvijala u duhu poštenja i uvažavanja svacijeg doprinosa, onako kako Omer Pobric nikada nije zaboravio da istakne doprinose svojih prethodnika.
Ne treba zaboraviti da je bilo medija koji su za osnivanje Instituta sevdaha 14. februara 2003. kazali da je „zloupotreba kulture u nacionalisticke ciljeve“. U arhivi je sacuvan i tonski zapis i transkript emisije na Federalnom radiju na kome je jezikom policijske države etiketirano nastojanje da se sevdalinka institucionalno baštini, jer je Omerovo pregnuce nazvano – „stvaranjem okvira za razmah nacionalizma“. A te kvalifikacije su imale svoj konkretan cilj – da isprepadani narod dodatno isprepadaju sevdalinkom i odvrate intelektualnu elitu od Instituta sevdaha.
Naime, Federalni radio je, u emisiji „Crno, bijelo, sivo“, koju ureduje Dunja Jelovac, doveo osnivanje Instituta sevdaha u vezu sa – nacionalizmom, terorizmom i fašizmom. Preko 1000 ljudi koji su bili prisutni na promociji Instituta sevdaha, Fondacije Omera Pobrica, 14. februara 2003. u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, svjedoci su kulturnog i naucnog digniteta ove svecanosti. U uvodnim obracanjima su Dr. Selma Ferovic i Mr. Tamara Karaca-Beljak, istaknute naucnice iz oblasti sevdalinke, govorile o znacaju osnivanja ove institucije. Potom je procitano pismo clana Savjeta Instituta akademika Abdulaha Sidrana. Potom su veliki orkestar i hor Omera Pobrica izveli deset nepoznatih sevdalinki.
Federalni radio nije zabilježio ništa od svega ovoga. U najavi priloga u povodu osnivanja Instituta sevdaha receno je sljedece:
- „Govorimo o danas živim posljedicama duge i mracne historije zloupotrebe kulture u nacionalisticke i svake druge neciste politicke ciljeve.“
Dakle, profesorice Ferovic i Karaca-Beljak su bile tu da promoviraju nacionalisticke ciljeve? Bezbeli je rijec o bošnjackom nacionalizmu. Ali, sastav promotora, kao i clanova Savjeta Instituta je multietnicki! Kako Tamara Karaca, Josip Pejakovic, Gordana Topic, Gradimir Gojer i drugi nebošnjaci koji su se okupili oko Instituta sevdaha mogu biti u službi bošnjackog nacionalizma?!! Svima njima Federalni radio porucuje:
- „Zahvalni smo im što su nam servirali gotovo idealan primjer na kojem možemo govoriti o svim prethodnim pokušajima upotrebe kulture od strane politicara za tzv. više ciljeve“.
U narednoj recenici su organizatori oljagani, a publika izvrijedana:
- „Potrudili su se da publiku cini socijalni sloj podoban za manipulaciju“.
Ulaz je bio slobodan, oglas je emitiran ne nekoliko rtv stanica, tako da niko nije mogao pozvati i probrati publiku ciji je „socijalni sloj podoban za manipulaciju“. Nije naveden ni jedan primjer te izmišljene manipulacije. Samo formuliranje sintagme „sloj podoban za manipulaciju“ uvredljivo je za ljubitelje sevdalinke, jer ispada da sevdalinku vole primitivci, ljudi male pameti, kojima se lako može manipulirati. Istina je da se dogodila svecanost koja nikakve veze nije imala sa politikom, izuzev u ambiciji Federalnog radija da se prikaže nešto cega nije bilo. Niko od govornika nije pomenuo ni jednu rijec koja bi konotirala politicko znacenje. Govorilo se o kulturi! Cinjenica da se u publici našlo barem 50-tak sarajevskih univerzitetskih profesora, 20-tak književnika, te brojne javne licnosti i videniji intelektualci, da je bila nazocna sarajevska caršijska krema, svjedoci da se radi o svjesnom etiketiranju ovog kulturnog dogadaja.
Institut je namjerno osnovan na Valentinovo, a poklopio se i treci dan Bajrama, pa su svi govornici posebno isticali tu znakovitu koincidenciju koja svjedoci da je sevdah izraz bosanske osjecajnosti. Pravi bi nacionalisti sigurno izbjegli osnivanje Instituta sevdaha na Valentinovo, koji kao kršcanski praznik nema nikakve veze za islamskom tradicijom. U Bosni, pak, sve što se tice kršcanske tradicije, prožima se i sa bošnjackim narodom koji je oduvijek živio uz druge i drugacije.
Nekoliko dana prije Omer Pobric je bio jedan od potpisnika peticije estradnih umjetnika protiv obnove policijske države i montiranih sudskih procesa koji su i u to vrijeme vodeni prtiv bh. patriota, a medu potpisnicima su bili i Beba Selimovic, Ljubica Berak, Meho Puzic... Ovo je poslužilo Federalnom radiju da tek osnovani Institut sevdaha okarakterizira kao politicku adresu... 
-    „No da je u cijeloj prici politika itekako prisutna govori i podatak da je grupa izvodaca sevdaha potpisala peticiju za oslobadanje od optužbe svih procesuiranih za slucaj 'Pogorelica' i time stekla krajnje negativan imidž u javnosti“ – receno je u izvještaju.
Prvo, Institut sevdaha nema nikakve veze sa ovom peticijom. Drugo, montirani proces „Pogorelica“ ili peticiju nije niko ni pomenuo. Trece, na promociji Instituta nije nastupila vecina onih koji su potpisali peticiju za „Pogorelicu“. Tvrdnja o „krajnje negativnom imidžu“ je nedvosmislena uvreda, zasnovana na konstrukcijama.
Potom, u izvještaju Federalnog radija se govori o sarajevskim demonstracijama protiv rata u Iraku i zakljucuje da su tamo – „bili umjetnici i intelektualci koji nisu ucinili ništa zbog cega bi ih se dovodilo u vezu sa terorizmom i zbog toga još uvijek uživaju povjerenje javnosti“, a slijedom logike, ispada da su Omer Pobric, Beba Selimovic i drugi – u vezi sa terorizmom, pa ne uživaju povjerenje javnosti. Na kraju priloga je pušten komentar Envera Kazaza koji za osnivanje Instituta sevdaha kaže sljedece: „Univerzitetski profesori, Akademija nauka i sva intelektualna bulumenta vrlo dobro radi na instaliranju novog fašizma u Bosni i Hercegovini.“
Iz ovoga vidimo da su bosanski autošovinisti jako dobro razumjeli intelektualni potencijal okupljen oko Omera Pobrica i Instituta sevdaha, cim navode prisustvo univerzitetskih profesora i clanova Akademije, a što istovremeno demantira ocjenu Federalnog radija o „socijalnom sloju podobnom za manipulaciju“. Zakljucni stav izvještaja Federalnog radija da je osnivanje Instuta sevdaha – „instaliranje novog fašizma u Bosni i Hercegovini“ teško da bi mogla smisliti i ratna propaganda Radovana Karadžica.
Omer Pobric je odmah po emitiranju ovog izvještaja zatražio i dobio snimak, nakon cega su tekstovi o tom skandaloznom gestu Federalnog radija objavljeni u „Ljiljanu“, „Walteru“, te u nekoliko medija u dijaspori. S druge strane, Federalna televizija je u autorskoj emisiji Segmedine Srne dala korektan izvještaj, a što se vidi i iz najave priloga:
-    „Cuvanje uspomene na znamenite autore i muzicki sevdah koji vjecno traje obilježje su Fondacije Omera Pobrica i sinoc javnosti predstavljenog Instituta sevdaha“.
U ostalim medijima je osnivanje Instituta sevdaha ili popraceno korektno, ili zaobideno. No, vec u narednim mjesecima javnost ce biti zasuta informacijama o aktivnostima Instituta sevdaha, a i to zahvaljujuci Omeru Pobricu koji je imao poseban dar za odnose s javnošcu.
Omer Pobric je još prve godine sasuo pregršt novih i vrijednih projekata i pokazao svu opravdanost osnivanja Instituta sevdaha. Da je Omer pao i propao, aktuelni bi trenutak sevdalinke izgledao posve drukciji, ali pošto je Omer stao i opstao, i potvrdivao se konkretnim djelima iz mjeseca u mjesec - sevdalinka se uspravila bolje nego ikada u bosanskoj povijesti. U toj prvoj godini Instituta sevdaha malo je ko mogao ocekivati da ce se Institut pomaci od porodajnih muka, a kamo li u punoj snazi krenuti u realizaciju obecanih i planiranje novih projekata. Uspjesi su se nizali...
Ko je mogao pretpostaviti da ce naša najbolja ekipa sevdalija, koju je godinama uigravao Omer Pobric, dupke napuniti zagrebacku dvoranu „Vatroslav Lisinski“? Ko je mogao sanjati da ce Institut sevdaha organizirati jedinstvene, edukativne koncerte o povijesti Bosne kroz sevdah diljem Sjedinjenih Americkih Država? A gdje su tek Kanarski otoci? Zemlje Skandinavije? Španija? Australija? Albanija? Gdje su svi uglednici, domaci i svjetski, koji su pohodili Institut sevdaha? A gdje su tek projekti, sehare miruha Bosne, knjige, albumi, pjesme, stotine i stotine konkretnih proizvoda Instituta sevdaha?! Vrijeme Omera Pobrica je bilo uduplano, jer on jedan svoj dan znao razgoditi na naša dva, tri, pet, ko bi ga znao! On je za godinu radio ono što obican insan ne stigne uraditi za svoje, za naše stoljece! Omerova stvaralacka energija je bila nevjerovatna, jer se za šest-sedam minuta ne može golim okom preletjeti ono što je Omer Pobric napravio za šest-sedam godina!
Nije te sve projekte Instituta sevdaha uradio „gospodin Institut sevdaha“, vec ih je uradio Omer Pobric sa nijetom da im dadne institucionalni karakter, i da svojom skromnošcu posvjedoci kako nam je sevdah kuca kojoj treba doprinositi, kao što svaki domacin prvo doprinosi kuci, jer u blagodati kuce vidi svoje licno dobro. Nije u tom Institut sevdaha sjedila neka ekipa, i nije bila nikakva sehara sa parama, pa da se svi ti ogromni projekti realiziraju s lakocom; to je nocima i danima Omer Pobric mukotrpno i sa radošcu vezao projekte od njegovog pocetka, do njegovog kraja, od organizacije autobusa koji ce prevoziti umjetnike do dvorane „Vatroslav Lisinski“, preko scenarija i vanserijskog nastupa, pa do produkcije DVD-a sa ove krunske veceri sevdalinke u Zagrebu. A izmedu ovih tacaka još su stotine tacaka koje potpisuje Institut sevdaha a licno ih realizira, svojom ogromnom stvaralackom i patriotskom energijom – Omer Pobric, covjek epohe, lider ocuvanja sevdalinke, babo sevdaha, licnost pred cijim nijetom, radom, snovima i njihovim ostvarenjima treba ustati, u spoznaji i vjeri da jedra Omerove lade podržava najplemenitiji vjetar, naklonjen Dobrima, a da su se iza Omerove ljubavi prema Bosni okupili meleki da toj ljubavi olakšaju put od gnijezda do zvijezda.
Omer Pobric je sevdalinku razumijevao kao predvorje sevdaha, a sevdah kao predvorje bosanskohercegovackog patriotizma. Za njega je bilo nemoguce voljeti Bosnu bez sevdalinke i obratno, a što je podrazumijevalo i jedan aktivni odnos prema stvarnosti. Zato se Omer Pobric nije zaklanjao iza muzickog ili estradnog okvira sevdalinike, vec je otvoreno sevdalinkom volio i branio Bosnu i Hercegovinu. A takav stav je donosio i odredene konfrontacije, pa i neprijatnosti.
Omer Pobric je u godinama nakon osnivanja Instituta sevdaha u više navrata javno branio dignitet sevdalinke. Sjecamo se kada je Ivan Lovrenovic priredio izbor 200 najljepših sevdalinki, a u predgovoru napisao da „ozbiljni znalci i uživaoci i danas znaju da prave pjesme nema bez akšamluka i majstorski ispecene rakije”, Omer Pobric je lucidno upitao: „Znaci li to da je samo pijan musliman mogao napraviti sevdalinku?”, te ironicno dodao: „Kakve bismo tek sevdalinke pravili u jacoj ekstazi, uz kokain?!” Sjecamo se i kada je Omer Pobric kriticki reagirao na gubljenje kriterija Ilidžanskog festivala, za koji je rekao da se, pod uticajem raznih menadžera, „pretvorio u paradu srbijanštine i kica i postao faktor destrukcije naše muzicke tradicije”. Sa ironijom je govorio i o cinjenici da se na festivalu Sarajevska zima „predstavljaju muzicke tradicije crnackih naroda, ali da nikad nije predstavljena sevdalinka.” Omer Pobric je u posljednje dvije decenije svoga života bio dinamicno prisutan u politickoj i društvenoj stvarnosti, i to na nacin da javno i glasno zastupa narodna osjecanja. To nije bio njegov politicki, vec je to bio njegov sevdalijski angažman! Kada smo u Tuzli zajedno organizirali podsjecanje na 15. godišnju Bošnjackog sabora, u septembru 2008., on je održao govor, uzeo harmoniku i sa ekipom Instituta sevdaha otpjevao „Bosna je duša svijeta”. Za Omera je sevdah bio taj ideološki okvir kroz koji je jedino moguce politicki, društveno i kulturno misliti Bosnu i Hercegovinu. Ta Omerova sevdalijska ideologija je mnogo šira od pjesme, od sevdalinke, to je jedan citav bosanski kosmos osjecaja i postupaka. Onako kako muslimani u islamu vide uputu za sve aspekte života, tako je Omer Pobric u sevdahu vidio uputu za život i napredak Bosne i Hercegovine. Kada bi sevdah - kao izraz ljubavi u Bosni i za Bosnu - bio politicko i društveno opredjeljenje vecine subjekata u ovoj državi, nestalo bi problema koji razaraju i Bosnu i bosanskog covjeka. To je bila ideja Omera Pobrica. Oni koji su napadali Institut sevdaha dobro su znali da je misija Omera Pobrica mnogo šira od same sevdalinke. Bila je to misija jacanja bosanskog duha na onom mjestu gdje taj duh najbolje cuje i najbolje razumije, a to mjesto je sevdalinka. 

(Tešanj, 10. decembar / prosinac 2011.)