Kako bi izgledala bosanska stvarnost da je Armija RBIH poražena i da je na frtalju bh. teritorije na koju su stjerani Bošnjaci uspostavljena okupatorska, što velikosrpska, a što velikohrvatska vlast?! Ta stvarnost bi izgledala baš ovako, kako danas izgleda! Svi važniji finansijski tokovi bi se odvijali bez Bošnjaka, koji bi u ekonomskom smislu postajali minoran faktor. Bošnjacki ekonomski potencijal bi se svodio na granape, pekare, vulkanizerske radnje i sl., a svi veliki obrti bi se našli u s-h mrežama. Iz ekonomskog suvereniteta bi proizilazio i kulturalni, pa bi iz bosanske stvarnosti nestalo bošnjackih sadržaja, izuzev u vidu andricevskog ismijavanja Bošnjaka, kao u tv seriji o Izetu Fazlinovicu ili u onim (auto)šovinistickim vicevima Enisa Bešlagica o Muji i Sulji. Takav ambijent bi gradio postidene Bošnjake, uvjerene da se nemaju cime ponositi, da su nevrijedni i izgubljeni, pošto se u javnom prostoru pojavljuju tek kao predmet za šegacenje. Poseban udar bi se vršio na Islamsku zajednicu, kao temeljnicu bošnjackog identiteta, s ciljem da se i u nju ugrade bošnjacki gmizavci kakvi su vec instalirani u marionetskoj politici. Zavladala bi pomama ismijavanja islama i vjerskih autoriteta, a Srbi i Hrvati bi posebno nagradivali Bošnjake koji bi se iskazivali kao samomrzitelji. Okupatori bi vodili racuna o peglanju svoga zlocinackog imidža, pa bi Bošnjacima dali formalnu zastupljenost u organima vlasti, ali, po mjeri odrodenosti od bošnjaštva i od islama. Na društvenoj ljestvici bi napredovali srpski i hrvatski Bošnjaci, oni što javno govore protiv svog naroda i vjere, što javno progone istaknute patriote i intelektualce. Svi drugi, koji misle istinu i pravdu, bili bi prognani iz stvarnosti, obespravljeni, i uz to satanizirani, za primjer drugima. Bio bi to zreo ambijent za završni udarac u procesu okupacije Bosne, a to je da se na tu prepravljenu istinu u agresiji, po kojoj su žrtve krivci, a krvnici žrtve – stavi pravosudni pecat. Dok bi se s jedne strane na prijevremenu slobodu puštali srpski i hrvatski zlocinci, i dok bi se obustavljali procesi protiv njih, zbog navodne zastare, dotle bi se protiv bosanskih patriota otvarali procesi za nepostojece ratne zlocine; oni bi se hapsili i medijski ljagali, i više niko ne bi smio kazati  kako su pod zastavom s ljiljanima ovi oljagani ljudi branili sve bh. narode i njihove vrijednosti. Na osnovu te završne akcije – uloge okupatorskog pravosuda u pecatanju laži – bila bi ispisana historija po kojoj nije bilo nikakve agresije, vec su srpske i hrvatske snage branile Evropu od tzv. islamskog terorizma olicenog u Armiji RBiH, koja je planirala da etnicki ocisti zemlju od Srba i Hrvata, kako bi se na tom prostoru stvorila evropska „Saudijska Arabija“. Bošnjacka djeca bi nosila grijeh kakav su nosila njemacka djeca poslije Drugog svjetskog rata, jer pripadaju narodu koji je htio istrijebiti druge narode, pobiti sve krmace po Bosni (a vidimo kako su lepe „Gavriloviceve“ švargle, krvavice i slaninice!), nametnuti Srpkinjama i Hrvaticama hidžab, Srbima i Hrvatima da nose fes i idu u džamiju, ukinuti rakiju, kocku, golotinju i sve blagodeti modernog covjeka. Odrastala bi ta bošnjacka djeca pognute glave, u strahu od istine, u stidu od svoje vjere i casne prošlosti. Vremenom bi se ta djeca istopila u legendi o jednom bivšem narodu.

Dejtonska zlotvorina

Kad god se pominju Hitlerovi zlocini nad Jevrejima, cionisticki zlocini nad Palestincima, americki zlocini nad muslimanima, komunisticki zlocini nad slobodnim umovima, kao i svi državni zlocini bez obzira na vjersko i etnicko porijeklo - uvijek nad tim javnim i masovnim egzekucijama lebdi pitanje: Kako se ne plaše Boga? A strah od Boga podrazumijeva uvid u pravednost vremena, koje je tacan i nemilosrdan sudija. To isto pitanje lebdi na novim, dosad najširim talasom progona bosanskih patriota, u Krajini, i u Sarajevu, odnosno, u Hadžicima. Oni koji kreiraju ove pravosudne lakrdije ocito su, kao i Adolf Hitler, uvjereni da ih nece sustici sud vremena. Oni su momentalno apsolutna vlast, mogu hapsiti nevine ljude, uništavati njihove živote i živote njihovih porodica, a da ne osjecaju nikakvu grižnju savjesti zbog nepravdi koje cine. Zašto je to tako? Zato što svi mi nosimo projekciju svoga dobra ili zla na druge, iz onoga što jesmo proizilazi naš odnos prema drugima, pa ce tako dejtonsko pravosude bez  moralne dileme progoniti cestite ljude, kao što cemo mi, takvi kakvi smo, razmišljati o duši, o grijehu, o dobroti, sudija, tužitelja, novinara FTV i drugih gonica vladajuceg sistema.
Dejtonsko pravosude proizilazi iz svoje politicke suštine, cinjenice da zastupa (para)državu koja ima kriminalnu genezu, jer je rezultat nasilnog zbacivanja demokratske volje 63 odsto bh. gradana, koji su 1992. odlucili da žive u cjelovitoj i gradanskoj državi, Republici Bosni i Hercovini, a namjesto koje je nametnuta dejtonska zlotvorina, kojom vladaju oni koji su vodili agresiju protiv Bosne i Hercegovine. Takvo pravosude ne može biti drukcije od idejne osnove države koju zastupa, a ta država je – mada pa zvuci – usmjerena protiv vlastite državnosti, i protiv idejne, povijesne i kulturne suštine Bosne i Hercegovine. Kao i pravosude, tako i sve drugo što slijedi dejtonsku nakaznost, nosi iste zlokobne obrasce etnicke podjele i svekolike minorizacije bošnjackog subjektiviteta. Pravosudni progon bosanskih heroja istovjetan je vrijedanju vjerskih osjecanja Bošnjaka u karikaturama tzv. „Oslobodenja“, ili upornom klevetanju Islamske zajednice kao sponzora nepostojeceg terorizma. (...Jer Mevlid je neuracunljiv, taman koliko i Brejvik, pa je suludo za neciju mentalnu raspuknutost optuživati ikakvu instituciju. Izuzev ako same institucije nisu mentalno raspuknute, kao ove dejtonske.)  Svi ti dejtonski subjekti rade na istom cilju, sa razlicitim zadacima: neko ce hapsiti Bošnjake, neko ce ih istjerivati iz njihove kulturne baštine, neko ce ih vrijedati, neko ce udbaškim metodama zavrtati ruke tzv. prvacima u Bošnjaka, pa cemo dobiti farmu glista, itd., a sve ciljem da bude sve manje Bošnjaka, spremnih i sposobnih da uoce nastavak genocida i da se suprotstave (samo)uništenju. Otud zalaganja za bošnjacku jednakopravnost bivaju tumacena kao nekakav radikalizam, po istom obrascu po kome se palestinsko pravo na život smatra radikalnim. Tako je i kod nas obespravljivanje Bošnjaka postalo demokratski standard, cime je borba za bošnjacku jednakost dobila kriminalne etikete.
Godinama vec bošnjacki politicari pridržavaju se dejtonskog kucnog reda, pa ne smiju zucnuti u zaštitu bošnjacke žrtve, bilo da se radi o ugnjetavanim povratnicima, o raseljenicima ili o progonjenim herojima. Narod je, u uvjerenju da treba slijediti politicke vode, sve ove godine šutio i trpio, gledao i razmišljao, i haman shvatio da bošnjacki politicari u ovoj zemlji ne štite nikoga i ništa, osim svojih privilegija. Ako ce im te privilegije doci pod znak pitanja, time što ce ustati u zaštitu svoga naroda, onda ce izabrati šutnju, i privilegije. Tako se dogodilo da nakon hapšenja ratnog rukovodstva Hadžica narod po prvi put izade na masovni protest. Okupilo se 4000 povrijedenih ljudi, da ukažu na bjelodanu nepravdu – da se hapse ljudi koji su  branili sve bh. narode, a ne hapse se zlocinci koji su skrivili smrt i nestanak 350 Bošnjaka s podrucja Hadžica. Pravosudna lakrdija je ocita, jer s jedne strane imamo 350 ubijenih civila, i imena Srba za koje se zna da su ucestvovali u zlocinima nad Bošnjacima, ali njih niko ne hapsi i ne procesuira, dok s druge strane imamo ljude koji ne mogu biti krivi, kao što rece Avdo Hebib – „zato što su u zatvore vodili one Srbe koji su bili naoružani i spremni da naprave još vece zlocine“. Da li to znaci da su trebali pustiti srpske zlocince da nesmetano ubijaju, kako bi sebi u buducnosti izborili gradanska prava? Ispada da ce za ratni zlocin odgovarati svaki bosanski patriota koji je u toku rata uhapsio srpskog vojnika! Ali, za ratni zlocin nece odgovarati oni koji su u Hadžicima ubili 350 Bošnjaka, jer su ta ubistva, kao i ona u Palestini, Afganistanu, Iraku... – izvedena za dobrobit demokratije.

Strah od ponosa

U odnosu na sve dosadašnje napade dejtonskog (a time i haškog) pravosuda na istinu o genocidnoj agresiji, napad na generala Atifa Dudakovica i 20 komandanata u Petom korpusu, dosad je najmasovniji udar na patriotsku cast. Sjecamo se, progonjeni su i drugi generali i komandati ArmijeRBiH, mnoge su ti progoni otjerali u smrt, ali ovaj sadašnji progon Dudakovica i drugova, ima znacenje udara na cijelu Krajinu i njenu herojsku odbranu. A ako se slomi Krajina, slomljeno je Sarajevo! Na žalost, krajiški ponos se zagubio pod ideologijom mutavosti koju sprovodi veseli Hamdija Lipovaca, dok Krajinšnici u njemu gledaju nekakvog svog prvaka, pa ne vide sami sebe. Bihac sramotno šuti, namjesto da organizira masovne demonstracije, sa deset-dvadeset hiljada ljudi, i da glasno poruci: Mi ne damo krajiške heroje! Taman posla, kako bi veseli Hamdija izigravao kralja ako bi u toj Krajini bilo još ljudi vrijednih poštovanja!? Zato je Bihac pretvoren u kazamat komunistickog jednoumlja, u kome se ne mogu održati ni obicne tribine, a kamo li mitinzi podrške ljudima koji su odbranili Bihac i Krajinu, i obezbijedili tom Lipovaci da godinama bude cio i veseo. Krajišnici bi morali razumjeti kako je politika na uzdama dejtonske ideologije, odakle se kreiraju optužnice protiv bh. patrota, pa se nije uzdati u „lipovace“ i ostale. Ako u krajiškom srcu ima ponosa, a ne sumnjamo u to, onda taj ponos mora preuzeti liderstvo u Krajini, što znaci – iskazati masovno, jedinstveno, odlucno negodovanje zbog procesa protiv Dudakovica i drugova, koji se hajcaju iz posrbljene Banja Luke i prihvataju iz pomutavljenog Bihaca. Svi koji preporucuju da svako treba da radi svoj posao, progonitelji svoj, a žrtva svoj, da treba odsaburit', pa prenociti, pa opet prenociti, zapravo pušu u jedra ovoj velikoj nepravdi. Nema niceg lošeg u pravu jednog naroda da javno i masovno saopšti svoj stav o nekoj nepravdi. Onaj ko Bošnjake gura u strah od svoga mišljenja, od svoga osjecanja, zapravo, Bošnjake gura u nestanak.
Ovim tekstom pozivamo na otvaranje i oslobadanje bošnjacke emocije, tog bola potlacene, ponižene, obespravljene žrtve, koju je povijest poducila kako svoje osjecaje treba skrivati, a svoja ljudska prava ne tražiti, jer su despoti izmislili da ce ti - ako zastražiš bolje biti još gore. Takve poduke nisu daleko od pameti, jer ce, evo, ovaj tekst neko tumaciti kao poziv na ekstremizam, a zapravo je poziv na slobodu i demokratiju. Oni koji smatraju da Bošnjaci nemaju pravo na ulici, u masovnim protestima, upravo pred pravosudnim instancama, iskazati svoje negodovanje zbog hapšenja casnih ljudi, heroja i patriota ove zemlje – e, takvi su s onu stranu demokratije i antifašizma. A s onu stranu su i bezmalo svi bošnjacki politicari koji ne nalaze za shodno da se oglase, a kamo li da pozovu narod na jedan dostojanstveni skup podrške uhapšenim i optuženim patriotima. Milorad Dodik bi takvo nešto sigurno uradio, u velikosrpskom slucaju. Jer, Dodik se, za razliku od bošnjackih gmizavaca, ne stidi, i ne plaši, samim tim što nije dužan nikome polagati racune, do li Beogradu. A Beogradu racune polažu i ovi naši/njihovi, haman. Otud kao opomena zvuci obracanje nacelnika turske Opcine Meram iz Konje, Serdara Kalajdžije, na protestnom mitingu u Hadžicima, gdje on, Turcin, porucuje kako –„turski narod podržava borbu Bošnjaka za pravdu“. Jadni smo mi ako smo spali na to da nas prije podržavaju turski, nego bošnjacki politicari, i da naše uhapšene heroje prije podržava turski nego bošnjacki narod!

„Saff“, broj 305, 2. decembar 2011.