Ideja da su u krugu tuzlanskog zatvora postavi spomen ploca za antifašiste koji su tu streljani 1941. i 1942. godine

U Tuzli su bez obilježavanja prošle 70. godišnjice prvog prvog javnog zlocina okupatorskih vlasti i streljanja Maksa Rajzberga, Envera Šiljka, Rudolfa Vikica i Meme Suljetovica (4. septembra 1941.) i herojske misije muftije Kruta na spašavanju tuzlanskih Srba (6. januar 1942.), iako je javnost mjesec dana prije bila obaviještena o predstojecim godišnjicama. U decembru je objavljena i ideja da se Dan holokausta obilježi podizanjem spomen ploce u Klosterskoj, gdje je bio Templ, pa je i ova ideja ostala bez realizacije.

Pred nama je još jedna 70. godišnjica, a rijec je o drugom javnom zlocinu okupatorskih vlasti, kada su 16. februara 1942., u 17 sati, streljani Amalija i Andrija Lebenicnik, Džemal Mandžic i Gosto Lazarevic.

Džemal Mandžic je po zadatku sa nekoliko drugova u ljeto 1941. otišao u domobrane, odakle je izvlacio ratni materijal, i dostavljao ga na punkt u Slavinovice kod Amalije Lebenicnik. Polovinom oktobra neko ih je izdao i svi su pohapšeni, a pocetkom februara 1942. osudeni na smrt.

Evo jednog dijela iz sjecanja Džemalovog brata Miralema Mandžica:

-         Prije strijeljanja otac Osman i majka Anka su išli na videnje sa Džemom. Po povratku sa oproštaja majka je u zatvorskom krugu srela grupu oružnika koji se se pripremali da izvrše strijeljanje. Ljutito im je dobacila: Dobro gadajte, nemojte da mi se dijete pati! Istoga dana Džemo je strijeljan. Otac je izdejstvovao dozvolu da leš prebaci kuci i tu sahrani. Tako je uradeno sa Džemom, dok su ostali (Amalija, Andrija i Gosto), poslije ubistva, utovareni u kola na kojima se odvozilo smece i tako potjerani na Boric gdje su svi zajedno sahranjeni. Kako su zakopani dosta plitko, psi su ubrzo otkopali raku i došli do njihovih tijela. Obilazeci ih, majka Anka je to vidjela, platila radniku da iskopa dublji grob u koji ih je potom sahranila...

Mnoge generacije Tuzlaka su obrazovane u školama koje su do 1992. nosile imena tuzlanskih antifašista, i odrastale su na dirljivim pricama o njihovim herojskim sudbinama. Ovo je prilika da se Tuzlaci prisjete Džemala Mandžica, Amalije Lebenicnik i drugih.

Krug tuzlanskog zatvora, tada zvanog „štok“, bio je mjesto gdje je fašisticki režim vršio likvidacije tuzlanskih rodoljuba. Uobicajeno je da se takva mjesta obilježavaju spomen-plocama sa imenima ubijenih. Možda je ova 70. godišnjica povod da na takav nacin zauvijek obilježimo mjesto pogibije Maksa Rajzberga, Envera Šiljka, Rudolfa Vikica, Meme Suljetovica, Džemala Mandžica, Goste Lazarevica, Amalije i Andrije Lebenicnik...