Godinama vec imam potrebu da napišem jedan tekst o cijeni zastupanja istine u dejtonskom totalitarnom društvu. A cijena nije samo kad zaradiš, vec i kad izgubiš ono što si mogao imati. Ja sam vidio obje strane ove price, jer sam prije 10-15 godina bio shvacan kao jedan od glavnih opozicionara Izetbegoviceve vlasti, pa su mi sva vrata bila otvorena. To što sam opozicija svakoj vlasti, neki su tada razumjeli kao moje antibošnjaštvo, pa su me forisrali i preporucivali, sve dok nisu razumjeli da je moja kriticka oštrica namijenjena jacanju, a ne slabljenju bošnjackog naroda. Tada sam još razumio da je dejtonska ideologija struktuirana oko medunarodne podrške srpskom i hrvatskom hegemonizmu, odakle ce biti kadrovski i materijalno favoriziran svaki Bošnjak koji je spreman da prezire svoj identitet i izjednacava krivicu. Sjecam se kad me je prije 12 godina visoki predstavnik Petric imenovao u Upravno vijece Federalne televizije, za svaki sam sastanak dobijao po 300 maraka, plus putni troškovi 140 maraka, a kako se od Tuzle do Sarajeva potroši 40 maraka goriva, kuci se vrati 400. A znala su biti i po tri sastanka hefticno. Otud znam kako žive, i zašto šute, clanovi raznih upravnih odbora. Ja nisam htio pasti na sedždu parama, pa sam, evo, uznapredovao do autorskih honorara koji mjesecno ne prelaze 200 maraka. U odnosu na poratne godine, moji mjesecni gubici sada su najmanje 1000 maraka, što znaci da sam zadnjih desetak godina ostao bez stotinjak hiljada maraka. To je konkretna cijena moga moralnog opredjeljenja. Godinama nisam clan ni jednog odbora ili komisije u kojoj se dobijaju pare, pa ni onih u kojima se ne dobijaju, tako da se moje javno postojanje svodi na jednu kolumnu i poneko predavanje, ako me neko negdje pozove. Bio bih neiskren ako bih rekao da mi ne naumpadne odnos gubitka i dobitka - novac i dejtonski status koji sam izgubio, na ime izolacije, mirne savjesti i porodicnog bericeta koji sam dobio. U dobitak ubrajam i sve one selame koji me docekaju kad dodem u naše gradove u kojima nisam nikad bio, a tamo zateknem mnoštvo ljudi koji citaju moje tekstove i osjete njihovo znacenje. A dobitak je i saznanje da blokada u koju sam strpan ne daje nikakvog efekta, jer se moji tekstovi i dalje citaju, prenose, komentiraju. Ne odreduju ljudi šta ce i kako ce biti... Ja sam tek jedan od desetine bošnjackih intelektualaca koji na ovaj nacin podnose cijenu opredjeljenja da ostanu uz istinu, i uz narod, da okrenu glavu od ponuda za kojim su potrcali razni Dževadi, Enveri, Hadžemi, Senadi, Bakiri i dr. To opredjeljenje svakako je vrednovano od Boga, ali bi moralo biti uoceno i od Bošnjaka, koji trebaju znati da postoji tržište na kome jedni profitiraju od prodaje bošnjackih interesa, a drugi placaju cijenu zbog odbrane tih istih interesa. Ovo tržište, kao i svako, sastoji se od mnoštva životnih situacija iz kojih se može citati rigidna ideologiziranost dejtonskog društva i njegovih tokova, gdje su ljudima koji misle bošnjacki sva vrata pozatvarana. Nevolja je kad ostanu zatvorena i ona vrata za koja se borimo.

Podstanari na svome

Ima tome i tri-cetiri godine kada sam sa rahmetli Nedžadom Ibrišimovicem u dva navrata putovao u gradice sjeveroistocne Bosne gdje smo promovirali njegovog „Vjecnika“. Promocije su uvecer, njemu treba još cetiri sata putovati do kuce u Ilijašu. Jednom prolazimo kroz avetinjski puste Lopare, sipi maglena kiša, a nema ni ulicne rasvjete, samo je Pravoslavna crkva osvjetljena stadionskim reflektorima. Nailazimo na „ležece policajce“, a Nedžad veli: „Ovdje cemo polahko, da misle da smo njihovi, jer ako brzo preletimo preko, vidjet ce da nam se hiti, pa nas mogu zajmiti“. Kad smo krenuli niz tamnu Majevicu, vec je lahnulo, u daljini trepere svjetla bosanske slobode. Drugi put, opet smo se Nedžadovom „škodom“ spuštali niz Majevicu. Veli: „Dodaj mi taj galon, ispod sjedišta što je“. A galon k'o onaj od ajvara i krastavaca, u njemu ponio vode. Uze tabletu i zali je vodom, veli, pritisak ga muci. Do Tuzle je šutio, a šutio sam i ja, da mu na muku ne pristajem. Bilo je vec 22 sata, ponudio sam mu da prespava kod mene, pa ujutro nastavi, ali, u tim godinama nema sna bez svog kreveta. Ujutro sam odmah nazvao, da vidim je li s hajrom stigao. Javio se umoran, iza sna. Kaže, auto mu se pokvarilo negdje na Karauli, pa je dugo cekao pomoc na cesti, da ga odšljepaju do Ilijaša. Pomislih, je li mu ono malo honorara moglo zaklopiti troškove šljepanja i kvara, ali, nezgodno mi upitati. Znao sam da je dobio sitan honorar, ali mu se za te novce isplatilo putovati. Odbit ce 50 maraka na gorivo, a bezbeli ce i koju knjigu prodati, pa ce se kuci vratiti sa 200-300 maraka. A šta je 200-300 maraka za napor koji cini covjek na pragu 70. godine života, akademik koji namjesto da u miru i rahatluku stvara, u tom danu taksira sebe cetiri sata u jednom i cetiri sata u drugom pravcu? Da je bio u jednom upravom odboru, koji se cestito placa, a gdje sjede stranacki bezveznjakovici, akademik Nedžad Ibrišimovic ne bi morao posljednje godine života odlaziti u taj teški i neizvijesni lov na sitan honorar. Institucije kulture u ovim provincijama u pozadini su od svojih crkavica izdvajale koliko su mogle, da s obrazom pozovu u goste našeg klasika. U ovim manjim mjestima još nije uzdrman bošnjacki identitet, tamo još nema kvazigradanske iskompleksiranosti i straha od sebe, pa se dolazak Nedžada Ibrišimovica doživljavao kao prava cast za Celic, Janju, Kalesiju... S druge strane, kada je 14. juna 2011. u Tuzli organizirana promocija „El-Hidrove knjige“, bilo je to u organizaciji entuzijasta iz Udruženja vjeroucitelja TK, a ne tuzlanskih institucija kulture, što je znakovita dijagnoza o zatvorenosti dejtonskog društva cak i za klasike koji ocituju muslimanski identitet. A u tim tjesnacima, izmedu onoga što vrijedi a nije vrednovano, i onoga što ne vrijedi, a ima sve pocasti, valjalo je preživljavati, i boriti se, do posljednjeg dana, našem Nedžadu Ibrišimovicu. Tako je danas Isnamu, Ibrahimu, Atifu, Džemalu i mnogim drugim istaknutim bošnjackim piscima, koji žive kao podstanari u rodenoj zemlji. Ako bi se izokrenulo posljednje uporište smisla – da to što pišemo i govorimo ne mora cijeniti država i politika, ali da to cijene pismeni ljudi u našem narodu – onda bi jednim dijelom umrla i nada u naše uzdizanje iz ovog ništavila.

Njegovanje istine

Jadaju se pisci jednu drugima, prepricavaju svakojake neprijatnosti oko vrednovanja njihovog rada i angažmana. Znam mnoge takve price, a znam i mnoge svoje. Jedna od najbedastijih dogodila se kada su me prije pet godina iz mjesta M. pozvali da u tamošnjoj biblioteci promoviram svoje knjige. Otišao sam. Direktorica biblioteke mi je uz kahvu ispricala kako ne voli kuhati i peglati. Pošto sam gost, sve sam klimao glavom. Bila je promocija. Bilo je puno svijeta. Izložene moje knjige po narodnim cijenama. Jedan hadžija kupi jednu knjigu. Deset maraka. Nacelnik Opcine M. došao i gleda. Ne bi li mu poklonio. A ne mogu mu pokloniti jer još namirujem pare što sam uložio u štampanje. Krenuh kuci. Ispratiše me do vrata. Obecali 200 maraka, ali ne daju. Kaže direktorica, mora preko žiro racuna. Viša sila. Noc je. I kiša je. Upalih golfa dvojku, kad ono - crkla svjetla. Vozi ga, onakvog coravog, do prve benzinske, pa odatle do prvog autoelektricara. Elem, krenuo sam kuci oko 22 sata, a onih deset maraka od prodate knjige dadoh za popravak svjetala. Obecane pare nisam nikad dobio. Zvao jednom, dvaput, a kad sam vidio da me direktorica izbjegava, više nisam zvao. Mogao bih sastaviti zbirku ovakvih iskustava, zbog kojih mi nije stalo do svakoga ko misli kako je znanje u Bošnjaka tek besplatno laprdanje. Šta više, osjecam prezir prema toj navici da bošnjacko slovo smatramo džabalamom.

Nedavno sam imao dva slicna iskustva, sa dijasporom. Prvo su me zvali iz jedne skandinavske zemlje da im dodem, a kad sam upitao za honorar, nisu mi se više javili. Onda su me zvali iz druge skandinavske zemlje, da im dodem i održim centralni referat na proslavi Prvog marta, a kad sam pitao za honorar, ponovilo se isto. U redu, tamo gdje se ne cijeni moj rad, nije mi ni mjesto. ...Idemo dalje. Prošlo je desetak dana, i dobijam pismo od izvjesnog Adila A., koji piše: - „Tek neki dan sam saznao da tvoj patriotizam ima i dunjalucku cijenu. Skup ti je taj tvoj patriotizam, a da ti Dragi Allah olakša, pa da se riješiš dunjaluckog viška, jer on se ne nosi na Ahiret. Ono što je u srcu, to nosiš!“. Evo mog odgovora:

-         Bilo bi mudrije da si me upitao, prije nego što si presudio. Ne radi se o patriotizmu, vec o ZNANJU. Moje ZNANJE ima cijenu. Svako može biti patriota, ali ne može svako ZNATI i PISATI. Ja sam se školovao da bih to znao, kao što se školuju ljekari, arhitekti, inžinjeri, pa niko ne spori da njihovo znanje ima cijenu. Mene su zvali da održim predavanje o Prvom martu, a ne da uzvikujem: Ja volim Bosnu!, a strucno pricati o Prvom martu, znaci pripremiti predavanje, i znaci prenijeti znanje. Ja sam za to školovan. (Osim toga, ja nisam kazao nikakvu cijenu, ni 300, ni 500 eura, vec sam rekao da taj intelektualni rad treba biti vrednovan.) A sad da ti kažem nešto o toj "dunjaluckoj cijeni": Kad sam branio moj narod od optužbi za tzv. islamski terorizam, Kantonalni sud u Sarajevu me je kaznio sa 4.900 maraka, pa nije bilo nikog ni marku da mi olakša tu kaznu, vec sam 18 mjeseci odvajao po 300 maraka; Kad sam upisao magistarski i odbranio temu "Bošnjacka drama austrougarskom periodu", nije bilo nikoga da olakša tih 6000 maraka, koje sam uložio za jednu bošnjacku temu; Kad sam štampao ma koju od svojih knjiga, nije bilo nikog da pomogne i pogura, vec sam štedio novac, od "dunjalucke cijene", da te knjige objavim, na dobro svih nas; A gdje su tek sva vrata koja su mi pozatvarana, i sve harange i uvrede koje sam pretrpio, zbog mog pisanja koje, ispade, ima "dunjalucku cijenu"? Novac koji zaradim od rijetkih predavanja (na kojima prodajem svoje znanje, a ne patriotizam) ne ulažem u "dunjaluk", vec ga štedim i ulažem u knjige i projekte od znacaja za moj narod, pošto su bošnjacki autori u takvoj situaciji da ih nece podržati ni dejtonska država, ni bošnjacka politika, vec se moraju snalaziti sami; dijaspora ovo ocito ne razumije. Srbi i Hrvati ne bi nikad nekome svome intelektualcu održali slovo kakvo si ti meni održao, jer u njih se podrazumijeva ono što se u nas smatra pokudenim. Oni znaju da nema naroda bez pismenosti, a pismenosti bez intelektualaca, a intelektualaca bez sistema u kome se znanje vrednuje. Zamisli, Adile, koliko bi meni platili Srbi i Hrvati kad bih se ponašao kao Dževad Galijaševic? Molim Allaha da ti otvori oci da razumiješ ovo što sam napisao, i da ovaj moj trud ne bude uzaludan.

Nije prošlo nekoliko dana a od Adila A. dobio sam podugacko pismo u kome se nalazi odgonetka ove zavrzlame, i to u sljedecoj recenici: -   „Što se tice Gothenburga, znam da si tražio 2.000 eura (od mene, a ni od njih ta informacija nece ici dalje).“ Dakle, neko je izmislio da sam tražio 2.000 eura, a ta izmišljotina može biti ili u funkciji da me neko diskreditira zato što sam se usudio upitati za honorar, ili da neko, pak, na mome gostovanju zaradi. U skladu sa tradicijom šutnjavosti, sada nema nikog da mi se u ime domacina izvini za klevetu, niti je ikoga briga da li je mene ta njihova petljavina povrijedila. Zar nisu dovoljne sve ove cijene o kojima sam pisao na pocetku teksta, vec treba placati cijenu i ovom našem, familijarnom, neznanju? A zbog tog neznanja, veci nacionalni interes uživa gostovanje polupismenih folk-džigaraša, za koje se ne žali skupiti par hiljada eura, nego ma kojeg našeg autora koji brani cast bošnjackog naroda. Dokle god mislimo da se istina podrazumijeva, i da u istinu ne treba ulagati – a nema istine bez njegovanja pisane rijeci – dotle ce nas gutati zaborav, smutnja i glupost.

„Saff“, br. 310, 10. februar 2011.