Unutarbošnjacki politicki sukobi zahvatili su i one dijelove nacionalnog interesa koji bi morali biti neupitni i nedodirljivi za sve. To što Fahrudin Radoncic misli da je Bakir Izetbegovic ovo i ono, i obratno, ne bi trebalo mnogo da nas sikira, sve dok to prepucavanje ne zahvati pojmove koji su stariji i važniji od ove obojice prolaznika kroz prostor i vrijeme. Na pijedestalu svetosti nalazi se, i tu mora i ostati, naše uvjerenje da je bošnjacka borba za opstanak bila bosanska, antifašisticka i antiteroristicka, što je bio ideološki program Armije RBiH i svih odbrambenih struktura. Kampovi za obuku boraca Armije RBiH time nisu mogli biti teroristicki, jer su proizilazili iz doktrine samoodbrane, koja je bila blokirana i zapadnim embargom na oružje. Plasiranje teze o terorizmu unutar naših odbrambenih struktura iskljucivi je interes kreatora genocida nad Bošnjacima, jer se tako aboliraju zlocinci, a optužuje žrtva. Kako je onda moguce da se u „Dnevnom avazu“, evo vec nekoliko puta, objavljuje laž o „teroristickom kampu Pogorelica“?! Jer, ako su naše odbrambene snage imale teroristicki kamp, onda Bošnjaci više nisu žrtve genocida, vec agresori i teroristi! Ne može biti a da vlasnik „Dnevnog avaza“ i lider SBB-stranke Fahrudin Radoncic ne vidi to što se piše po njegovoj novini! Može jedino biti da se Radoncic previše zadeverao oko tih prepucavanja sa Izetbegovicem i Tihicem, pa zaboravio da u našem nacionalnom ponosu postoje mjesta u koja se ne smije dirati. U ta mjesta dirali su, nedavno, i Izetbegovic i Tihic, kada su gmizali oko Tadica i Dodika, izvinjavali se u ime žrtve, i pravili od svih nas Huse i Hase. Ali, racunalo se da je Radoncic kao opozicija bolji od onih koje kritikuje, pa ce razumjeti da postoji granica do koje odredeni pojmovi mogu biti uvlaceni u medustranacke sukobe. Evo, cak i da podržavamo Avaz-SBB-Radoncicevu namjeru da opoziciono raskrinkava okoštalu i korumpiranu strukturu SDA, ne možemo prihvatiti da se u tu svrhu izmišlja terorizam u Bošnjaka. Kakva je korist što ce dva-tri ratna državna funkcionera iz reda SDA biti ocrnjena za tzv. terorizam, ako ce kompletna naša borba za opstanak dobiti drugacije znacenje? Jer, ako šef bosanske Policije u ratu pravi teroristicki kamp, onda je i ta Policija teroristicka.
Zar je to rivalstvo toliko ostrašceno, i oslijepljeno, pa da je spremno žrtvovati i najsvetije stranice bošnjackog identiteta?! Najgore što bi se moglo dogoditi politickom projektu Fahrudina Radoncica – koji je docekan kao „šansa za Bošnjake“ – jeste da krene stramputicom SDP-a Zlatka Lagumdžije, koji je parnerstvo sa velikosrbima, velikohrvatima i diplomatskim dejtoncima gradio na sataniziranju bošnjackog naroda i izmišljanju tzv. islamskog terorizma. Na žalost, onoliko koliko je SDA postala filijala SDP-a, toliko je SBB željan da preuzme ulogu te filijale, što se vidi po cinjenici da „Dnevni avaz“ mjesecima nemilosrdno rastura SDA i udvara se SDP-u. Ovaj prijateljski tekst nastoji ukazati na štetu koja bi nastala ako bi Bošnjaci izgubili još jednu šansu. A šansom se ne može zvati alternativa koja, kao SDP i Federalna tv, izmišlja terorizam u Bošnjaka. Kao što su sve srpske stranke saglasne da im je Republika Srpska, kao nacionalni interes, iznad stranackih sukoba, tako i sve stranke koje žive od bošnjackih glasova, moraju biti saglasne oko cinjenice da su Bošnjaci bili žrtve genocida, da su to i danas, i da u borbi za opstanak nije bilo, niti je moglo biti, ma kakvog terorizma. Kazati da su Bošnjaci u toku rata imali kamp za obuku terorista – netacno je, nezrelo je, pogubno je! Ne postoji autoritet koji takvu laž smije izgovoriti, a da mu Bošnjaci ne okrenu leda. Razumije li to Fahrudin Radoncic?

Front za odbranu casti

Nas, potcrtavamo to, ne zanimaju personalno Fikret Muslimovic, Bakir Alispahic, Nedžad Ajnadžic i mnogi drugi SDA-ovci koji ovih dana izlaze na „Avazovoj“ potjernici u rubrici „Licnost dana“. Ako su ljudi šta griješili, neka za to odgovaraju. Jedino, bilo bi lijepo da se istim metrom mjere i SDP-ovi funkcioneri, pogovo oni koji su do grla u kriminalu. Ali, te objektivnosti nema ni na Federalnoj tv. Nas, zapravo, na reakciju nuka pominjanje „teroristickog kampa Pogorelica“, u ovim „Avazovim“ potjernicama. Federalna tv ima obicaj iz prošlosti vaditi sudske procese na kojima su osumnjiceni oslobodeni, a onda rekonstruirati pricu kao da se sada dogodila. Tako je uradio i „Avaz“, iako je na sudu dokazano da „Pogorelica“ nije bila teroristicki kamp. Prisjetimo se vijesti od 20. januara 2008. godine, pod naslovom „Na Vrhovnom sudu pao i slucaj Pogorelica“, objavljene upravo u „Dnevnom avazu“:
- Vrhovni sud Federacije BiH oslobodio je trojicu bivših visokih funkcionera AID-a Bakira Alispahica, Irfana Ljevakovica, Envera Mujezinovica te dvojicu bivših policijskih zvanicnika USK Edhama Veladžica i Ejuba Ikica. Na ovu odluku kojom je potvrdena prvostepena oslobadajuca presuda, više ne postoji pravo žalbe, niti ikakav redovni ili pravni lijek.
Nakon što je protiv njih prvobitno otpala optužba za obucavanje terorista u kampu ”Pogorelica”, Alispahic, Ljevakovic, Mujezinovic, Veladžic i Ikic oslobodeni su 2006. godine pred Kantonalnim sudom Sarajevo i tacke optužnice koja ih je teretila za poticanje na ubistvo Fikreta Abdica. Neuobicajeno za bilo koji sudski proces, žalbu na presudu Kantonalnog suda uložilo je Federalno tužilaštvo, tacnije tužilac Vlado Miškovic. Procesom je nanesena velika materijalna šteta državi, zbog visokih sudskih troškova, koji su proizašli cak i iz placanja svjedoka. Tako je, kako su mediji izvještavali, cak 150.000 dolara iz budžeta placeno za izvještaj o ”Pogorelici” koji je sacinio navodni medunarodni strucnjak za terorizam Rohan Gunaratna. Vec je izvjesno da to državi nece biti jedini trošak, jer, kazao nam je advokat Crnalic, optuženi ce tražiti odštetu za vrijeme provedeno u pritvoru, kao i zbog povrede casti i ugleda, odnosno duševnih boli koje su pretrpjeli zbog ovog sudskog postupka.
Ako je montirani slucaj „Pogorelica“ pao 2006. pred Kantonalnim sudom, pa onda još jednom, definitivno, pao 2008. godine pred Vrhovnim sudom, cime je za vijek vijekova dokazano da to nije bio teroristicki kamp, kako je moguce potkraj 2011. godine pisati o „teroristickom kampu Pogorelica“? Onaj ko nakon svega izmišlja ratni kamp za obuku bošnjackih terorista, ne samo da se sukobljava sa cašcu bošnjacke žrtve, i ne samo za oslobadajucom presudom, vec i sa nizom dokumenata i svjedocenja iz vremena kada je taj sramni proces voden, a kada su hiljade bosanskih patriota ustali u odbranu istine o odbrambenom karakteru naše borbe za opstanak.  Prisjetimo se, preko organizacije Bošnjacki front, 10.000 patriota je stavilo svoja imena na peticiju za obustavu montiranog procesa, a spiskovi su danima objavljivanji u tadašnjim „Jutarnjim novinama“. Potom, 21 clan Društva pisaca BiH, na celu sa Abdulahom Sidranom, potpisao je otvoreno pismo protiv reinkarnacije policijske države i za obustavljanje montiranog procesa. Gradimir Gojer je najavio da ce praviti pozorišu predstavu, a kompozitor Asim Horozic da ce pisati muziku, kao vid umjetnickog tematiziranja, i otpora, protiv policijskih metoda bh. pravosuda. Proslavljeni umjetnici sevdaha, Beba Selimovic, Omer Pobric, Ljubica Berak i drugi, takoder su potpisali peticiju protiv „Pogorelice“. U januaru 2003. je jedanaest univerzitetskih profesora objavilo svoju deklaraciju protiv „Pogorelice“. Bio je to istinski svenarodni pokret protiv klevetanja bosanske borbe za opstanak. Akademski pecat ovoj seriji protesta protiv policijske države dao je Okrugli sto o montiranom procesu „Pogorelica“, održan u Sarajevu 14. aprila 2003., na kome su ucešce uzeli eminentni univerzitetski profesori, potput prof. dr. Ive Komšica, prof. dr. Ibrahima Bušatlije i drugih.
U politickoj historiji BiH sigurno je da nije postojao pravosudni slucaj, poput „Pogorelice“, koji je pobudio tako široke reakcije civilnog društva, odlucnog da se odupre reinkarnaciji policijske države i blacenju jedne pravedne, antifašisticke borbe za slobodu svih bh. naroda. Na kraju, oslobadajuce presude Kantonalnog, pa Vrhovnog suda Federacije, potvrdile su da su u pravu bili svi: bh. književnici, umjetnici sevdaha, univerzitetski profesori, kao i 10.000 potpisnika peticije protiv montiranog procesa „Pogorelica“. Ustati protiv svih njih, protiv istine i argumenata - kako bi se Bošnjaci ubijedili da su njihovi branitelji bili teroristi – nepametno je.

Žigosanje bošnjacke žrtve

Od hiljade stranica koje bi nas mogle podsjetiti na „Pogorelicu“, kao na projekt optuživanja bošnjacke žrtve, izdvojit cemo samo djelic oko americke podrške kampu na Pogorelici. Na osnovu izlaganja Petera Galbraitha, americkog ambasadora u Hrvatskoj, pred Domom komiteta za medunarodne odnose SAD, u maju 1996., jasno je da je Amerika podržavala vojnu pomoc bosanskim snagama koja je, preko Hrvatske, stizala (i) iz Irana. A „Pogorelica“ je dovedena pod sumnju upravo zbog prisustva instruktora iz islamskih zemalja. Galbraith je, izmedu ostalog, rekao:
„Prije dvije godine, bosanska vlada zatražila je od hrvatske vlade dozvolu za tranzit oružja kroz Hrvatsku za svoju armiju pod opsadom. Hrvatska vlada je zatražila naše mišljenje. Naša administracija je odlucila da ne reagira, a ja sam rekao Hrvatima da nisam dobio direktive. Bosanci su preživjeli zahvaljujuci naoružanju. Naposlijetku, oružje koje je stiglo iz drugih zemalja pored Irana, omogucilo je Bosancima da kompenziraju vojnu neravnotežu spram Srba, povrate dio teritorije i tako pomognu da se poploca put ka Daytonu. Bosanski narod koji je nenaoružan stajao spram srpskog agresora, jedva je preživio zimu 1993-94. Bez pomoci, sumnjali smo da bi preživjeli još jednu godinu. To je tada bio kontekst naše odluke. Enklave, bez odbrane, ukljucujuci Sarajevo, pale bi u ruke Srbima. Bilo bi na stotine hiljada mrtvih!“
Na osnovu Galbraithovog izlaganja je ocigledno da je Amerika i zvanicno, a još više nezvanicno, držala sve konce u rukama u pogledu tehnicke i strucne pomoci bosanskim braniteljima u toku agresije i trajanja embarga na oružje, koji je jedino pogadao legalnu bh. vlast. Legalni, antiteroristicki centar za obuku „Pogorelica“, u kome je predavanja držalo i nekoliko oficira iz islamskih zemalja, bio je time plod americke volje. Huškanje Amerike na bosanske branitelje, pod optužbom za saradnju sa instruktorima iz islamskih zemalja, nema nikakvog smisla, jer je Amerika podržavala tu pomoc, u vidu naoružanja i obuke u kampovima kakav je bio i kamp „Pogorelica“.
Na žalost, sve ove cinjenice dosad nisu doživjele konacnu publicisticku, naucnu, a ni politicku valorizaciju. U mojoj knjizi „Teror antiterorizma“ (dostupna na alispahic.net u PDF formatu), koja obraduje stotinjak slucajeva izmišljanja tzv. islamskog terorizma u BiH, nalazi se i poglavlje o „Pogorelici“. Javnost je ostala uskracena za zbornik sa okruglog stola u Sarajevu, kao i za zbornik svih dokumenata vezanih za ovaj slucaj. Otud je logicno da neko pomisli kako bi „Pogorelica“ ponovo mogla postati „teroristicki kamp“, i kako bi se putem te izmišljotine mogle nanositi štete politickim protivnicima, pa makar cijena bila i žigosanje bošnjacke žrtve. Glavni krivci za to nisu ni u SDP-u, ni u SBB-u, vec upravo u SDA, gdje su dozvolili da motaža i odbrana „Pogorelice“ padne u zaborav, iako se radi o dosad najvecoj odbrani istine o karakteru naše borbe za opstanak. A zašto se u SDA nemarno odnose prema odbrani karaktera naše borbe? Zato, brate, što bi najsretniji bili kad bi mogli sami sebe proganjati, pa da se dodvore onima kojima se dodvoravaju koalicioni partneri Zlatko Lagumdžija i Fahrudin Radoncic.

 
Antrfile

Tako se pisalo...
Odbranom okrivljenih u montiranom procesu Pogorelica, mi branimo moralni dignitet 200.000 žrtava genocidne agresije, i pecatamo optužnicu  protiv istinskih zlocinaca i terorista. Ako popustimo i dozvolimo da se naše pravo na odbranu svih bh. gradana okrivi za terorizam i špijunažu, tada smo završili pricu o Bosni. Otud valja razumjeti da je ovaj proces montiran protiv svih naših žrtava, unesrecenih, raseljenih porodica, pobijenih i silovanih, protiv naših ubijenih godina, protiv svega što smo izdeverali samo zato što smo željeli živjeti u ozracju multietnicke tolerancije i covjekoljublja. (Fatmir Alispahic, u „Walteru“ od 25. XII 2002.)


„Saff“, br. 307, 30. decembar 2011.