Ja živim u jednom gradu, a da ne živim u ovom, živio bih u nekom drugom, i opet bih se trudio da imam domacinski odnos prema svojoj caršiji. O ovom mom gradu sam napisao nekoliko monografija (Tuzland, Tuzlanski nekrologij, Ubistvo svitanja, Narodno pozorište Tuzla 1949-1999), kreirao sam nekoliko spomenika (Vjecna svjetlost, Epitaf na centralnom spomeniku šehidima, itd.), te posljednjih 30-tak godina ostavio na stotine kulturnih tragova. Sve to možda nije mnogo važno, ali bi moralo biti dovoljno za jedan pristojan odnos izmedu mog grada i mene. Naprotiv, u mome gradu ni jedna institucija više ne smije sa mnom suradivati. Ljudi ne smiju otvoriti vrata kancelarije u kojoj radim. Šta se vrijedi žaliti na mobing i diskriminaciju kad u startu znam da nisam ravnopravan?! Jer sam oklevetan, a kod Kafke i Orwella kleveta ima vrijednost presude. Ljudi su preplašeni da bi ih kontakt sa mnom mogao koštati posla, pozicija, rahatluka. Kao što je neke vec koštao. Cak je i moja supruga degradirana na poslu kada je otišla na trudnicko bolovanje. Jer je vladajuci gradski manijak zamislio da bi se trebala razvesti od „tog ekstrema iz Saudijske Arabije“, a ne s njime dobijati i trece dijete. A „ekstrem“ sam postao kada sam obavio hadždž. Pozatvarana su vrata i mome ocu, piscu Nijazu Alispahicu, cijih 70 godina života je obilježeno u Sarajevu, a ne u gradu u kome je živio i stvarao. Ovdje je ukinut spomenik „Vjecna svjetlost“ iz 1997., posvecen civilnim žrtvama rata, samo zbog toga što sam ja autor tog spomenika. Nije pomogla ni peticija od preko 3000 potpisnika koji su tražili da se „Vjecna svjetlost“ vrati. Ilustracije radi, prošle godine sam pet puta bio u Tešnju, ali i u mnogim drugim caršijama, gdje sam obavljao poslove iz oblasti kulture, koje ne mogu obavljati u svome gradu. Neovisno od te stravicne presije, i dalje volim moj rodni grad i velicam njegove vrijednosti. Tako sam prošle godine na relevantne adrese uputio nekoliko inicijativa. Prva je bila da se po prvi put priredi izložba spomenika iz Drugog svjetskog rata, a potom i iz Odbrambenog rata 1992-1995. Onda sam mjesec dana prije uputio inicijativu da se obilježi 70 godina od prvih javnih streljanja u okupiranom gradu. Lokalni mediji to nisu smjeli ni objaviti, jer je ideja dobra, ali autor nije. Onda sam u novembru uputio u proceduru ideju da se sjetimo muftije Kurta, koji je 6. januara 1942. spasio od ustaša tuzlanske Srbe i Saborni hram. Sve te inicijative su dobile podršku Komisije za ocuvanje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeda, ali nisu mogle biti realizovane, jer sam ja inicijator. Evo mog prijedloga...

Muftija nije Tvrtko

- „Za mjesec dana navršit ce se 70 godina od historijskog dogadaja koji je u jugoslovenskim razmjerama cijenjen kao paradigma borbe za bratstvo i jedinstvo, a rijec je o herojskoj misiji muftije Kurta na spašavanju srpskih komšija i Sabornog hrama u Tuzli. Ustaški Tajni odbor za istrebljenje Srba i Jevreja u Tuzli planirao je da šestog januara 1942., na Badnje vece, minira Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice i pobije okupljene vjernike. Planirane su likvidacije i u Srpskoj varoši. Za ovu informaciju je saznao tuzlanski muftija Muhamed Šefket ef. Kurt koji je, sa grupom uglednih Tuzlaka, zatražio hitan prijem kod njemackog komandanta grada, potpukovnika Wista, i od njega energicno zahtijevao da onemoguci zlocin. Njemacka komanda je, iz svojih interesa, odmah istakla plakat sa tekstom upozorenja da – 'niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tudu imovinu i dirati živalj koji slavi'. U nastojanju da ucvrsti demarš kod njemackog komandanta, muftija Kurt sa grupom uglednih Tuzlaka odlazi u Zagreb, kod Pavelica i Artukovica, od kojih odlucno traži da ustaše ne diraju mirno srpsko stanovništvo. Zahvaljujuci angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zlocina. Muftija Kurt je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva. Umro je u Tuzli 1963. u 84. godini života. Jedna ulica u Tuzli nosi naziv Muftije efendije Kurta. Prije rata se govorilo da bi u blizini Sabornog hrama, u gradskom parku, trebala biti podignuta bista muftije Kurta. Otada nije realiziran ni jedan vid javnog sjecanja na muftiju Kurta i na dogadaj koji se uzima kao centralno historijsko mjesto odbrane zajednickog života u Tuzli i regiji. Predlažem da se u povodu 70. godišnjice od ovog historijskog dogadaja priredi pomen na muftiju Kurta, u vidu komemorativne akademije na kojoj bi se govorilo o ovom dogadaju, kao povijesnom i antifašistickom vrelu bratstva, jedinstva, zajedništva i tolerancije“ – napisao sam u novembru prošle godine, i za svaki slucaj ovo pismo, kao otvoreni prijedlog, objavio na nekoliko web portala.
Šta se dogada? Nadležna Komisija podržava inicijativu uz prijedlog da se opcinske vlasti angažiraju na blagovremenoj realizaciji, inicijativu prosljeduje vjerskim zajednicama, od kojih se oglašava muftija tuzlanski Husein ef. Kavazovic i porucuje: „Želimo dati podršku ovoj inicijativi i iskazati spremnost da damo svoj doprinos u njenoj realizaciji. Herojska misija muftije Kurta potvrduje historijski kontinuitet suživota na ovom podrucju i spremnost najviših vjerskih autoriteta da ga kao takvog zaštite“. Potom se oglašava i predsjednik Medžlisa prof. Hasan ef. Spahic koji piše: „Želimo Vas obavijestiti da smo spremni u organizaciji sa Muftijstvom tuzlanskim podržati inicijativu mr. sci. Fatmira Alispahica...“ Na hudbi u Princevoj džamiji pominje su muftija Kurt. Reagira i Televizija Tuzlanskog kantona sa emisijom posvecenom muftiji Kurtu, u kojoj su citirane rijeci jednog od najvecih autoriteta Tuzle u 20. stoljecu, prof. dr. Mustafe Šehovica (1920-2004), po kome se danas zove Dom zdravlja u Tuzli.
-    „Ima licnosti koje u kriznim situacijama reaguju ljudski, nevodeni nikakvom ideologijom osim svog licnog poštenja. Takav je bio muftija Kurt. (...) Najveca nesreca je zaprijetila njegovim Tuzlacima Srbima – potpuno uništenje Srpske varoši i Pravoslavne crkve. Otišao je u Gestapo i po cijenu svog života zaprijetio da ce svi Muslimani u šumu ako bude odmazde nad Srbima. Uspio je. Nije pakleni plan ustaša i Nijemaca ispunjen. Njemu to nije bilo teško, jer je govorio uvijek u Aljinoj kafani da je loš covjek za koga ne postoji nešto zbog cega je spreman da umre. Ostavio je za sobom neizbrisiv trag dobrog i poštenog covjeka. On je bio castan primjer koji treba da služi, a dobrim djelima da se pomogne drugima. Sa ovog svijeta otišao je cista obraza“ – rekao je prof. dr. Mustafa Šehovic.
Uprkos svemu, šesti januar je prošao bez ikakvog gradskog podsjecanja na herojsku misiju muftije Kurta. Nije valjda zato što je muftija? Eh, da je barem Tvrtko na konju, Martin, Greta, Henrik ili Amadeus pa da mu tuzlanski prjestolonasljednik podigne jedan skup spomenik!

Savjest grada

Ljudski je imati fine uzore, pa se truditi makar u nekim minijaturama slijediti njihova djela. Baš zato je vrijedilo prisjetiti se muftije Kurta, da nas njegova požrtvovanost u zlim vremenima poduci kako se brane i islam i Bosna. Ja sam sretan što sam 50 godina poslije mogao da, po uzoru na muftiju Kurta, od jedne grupe bošnjackih laprdala zaštitim svoje srpske komšije, nakon cega su me proglasili „cetnikom“ i „neprijateljem muslimana“. Bio sam spreman umrijeti za cist obraz svog naroda, kao što je umro Srdan Aleksic. Dokaz da bih opet ucinio isto je upravo u tome što 20 godina poslije o tome pišem sa neskrivenim osjecajem ponosa. Taj ponos je još veci kad se zna da niko osim mene, te 1992. godine, nije u Tuzli javno ustao protiv bošnjackog nacionalizma. Vlast je odšutjela na poruke da „svaki Musliman mora imati Srbina za kojeg ce se zavjetovati da ga pogubi“. Moj ponos je tim veci što sam usamljen, kao „narodni izdajnik“, upucivao svoj grad, i svoj narod, na puteve tolerancije i zajedništva. Dokaza je mnoštvo, a evo jednog iz decembra 1992.: „Uljezi koje u ime Muslimana zagovaraju protjerivanje pravoslavaca iz Tuzle, vrše gori i poganiji zlocin prema vlastitom narodu, nego što su to ucinili cetnici. Legaliziraju užase koje su cetnici ucinili Muslimanima!!! (...) Naš grad je stariji i pametniji od svih zala ovozemaljskih. To je pred svekolikim zlotvorima u istoriji dokazao. Sada je ponovo na ispitu i – ne smije i nece pasti!“
U to vrijeme je još bio živ prof. dr. Mustafa Šehovic (1920-2004), ljekar i prosvjetitelj, koji je bio svjedokom i onih vremena muftije Kurta, i ovih vremena u kojima su se pred Tuzlom opetovali povijesni izazovi. Bio je 30. avgust 1996., prve poratne godine, kada su još bila svježa sjecanja na naše ratne uloge. Tada je prof. dr. Mustafa Šehovic na jednoj javnoj manifestaciji rekao sljedece :

- „Dok ima Fatmira Tuzla ce biti slobodna i nikad nece zamraciti nebo nad Tuzlom. To su pravi pisci i vjerni sinovi ove zemlje. (...) U koordinatama te nacije treba da bude ljubav i sloboda za svoju naciju, a i za slobodu drugih nacija. To je poruka Fatmira Alispahica! (aplauz) Poruka je da nema Bosne bez zajednickog života. Sudbina je ovih naroda da žive zajedno. Ko iznevjeri tu sudbinu, iznevjerio je svoj narod. Služeci svom narodu na ovaj nacin, kao Fatmir Alispahic, mislim da služi Bosni. (...) Ja sam jako sretan što sam i prijateljovao sa Fatmirom Alispahicem, ali sam u mnogim trenucima i zavidio mu na njegovoj hrabrosti i moralnoj kuraži, kako je pisao i borio se. Fatmira Alispahica mogu uporediti sa najvecim borcima u istoriji. Vi znate da je Zola branio nevinog Jevreja, to je 19. vijek, koji je navodno izdao Francusku, pa su nosili Zolinu lutku kroz Pariz pa je palili, a Zola je cuvenim svojim  J'accusse, Ja optužujem, odbranio tog Jevreja i vratio ga sa Vražijeg otoka, i Francuska je postala savjest covjecanstva. Fatmir je, služeci se moralom, i nicim više, nego iz olovne kutije, slovima, on nije imao druge snage, nego papir i slova, branio slobodarsku Tuzlu i mislim da je odbranio. Zola je dobio bitku... Moramo mirne duše reci da je Fatmir Alispahic savjest ovog grada.“
Kako je moguce da „savjest ovog grada“ te 1996. ne bude, recimo, Jasmin Imamovic? Ipak je on poslije postao nacelnik. Valjda bi se njega trebalo „uporedivati sa najvecim borcima u istoriji“?! Ali, prof. Šehovic je znao da je samo Fatmir stotinama tekstova branio i odbranio multietnicku i antifašisticku Tuzlu, a da se taj Jasmin u ratu bavio šutnjom i ukidanjem antifašistickih obilježja. Nije samo prof. Šehovic znao istinu, znao je to i bivši nacelnik Bešlagic koji je rekao:

- „Osjecam zadovoljstvo i osjecam jednu dužnu obavezu da kažem Fatmiru Alispahicu - hvala za sve što si ucinio za ovaj grad i za Bosnu i Hercegovinu.“

Problem ignoriranja 70. godišnjice herojske misije muftije Kurta je u nastojanju da se u gradu instalira samo jedan heroj, vizionar, filozof, spasilac, fontanista, itd., što je naravno, samo po sebi, budalasta ambicija, i uz to neutemeljena. Pretvaranje Tuzle u geto jednoumlja nosi osobine svakog totalitarizma, u kome povijest pocinje od momenta kada je na vlast došao „Dragi Voda“. A pošto je „Dragi Voda“ najpametniji i najhrabriji, onda treba potušiti sve pametne i hrabre, zvali se oni muftija Kurt, Selim Bešlagic ili Fatmir Alispahic. I ne samo to! Treba potpuno izmijeniti historiju, pa uništiti najstariju lokalnu radio-stanicu u BiH, uništiti najstariji lokalni list u BiH, zapostaviti znakove tradicije i identiteta, unakaziti grad za narednih stotinu godina i u njemu instalirati provincijalni kic. To što je meni u rodnom gradu zabranjeno da postojim, u ime postojanja „Dragog Vode“, smatrao sam simpaticnim posljednjim trzajima ere komunizma. Ali, kad sam uocio da se ignorira uspomena na muftiju Kurta, kao najveceg uzora bosanske tolerancije, onda sam razumio da je moj grad uhapšen i ponižen od strane likova bez kucnog odgoja, za koje nema ništa sveto. Ta uhapšenost je ubjedljivija zbog kriticne mase koja ne razumije šta se s Tuzlom dogada. Za njih je normalno da gledaju u spomenik Greti Garbo, a ne vide muftiju Kurta.


„Saff“, br. 308, 13. januar 2012.