Više međeda i veprova, nego ljudi


- Ne postoji ni jedan grad na planeti koji se prostire na 500 kvadratnih kilometara, među brdima, planinama, šumama, a u kome živi više međeda, kurjaka, lisica, divljih svinja, nego ljudskih bića. To “Srpsko Sarajevo” je sudeći po svojim stanovnicima više zoološki vrt nego grad. Putovao sam za Goražde prije godinu dana, i vidio sam na romanijskim pašnjacima, sve do Drine, mnogo tabli koje putnika obavještavaju da se nalazi u “Srpskom Sarajevu”. Vidio sam malo ljudi, mnogo stoke, i pokojeg čobanina. Zapravo, nisam nikad ni vidio, ni čuo, da postoji takav grad. Srpskom logikom bi se i Himalaji ili Sahara mogli proglasiti gradovima. Doduše, nekad nam se činila jednako suluda ideja o srpskoj republici u BiH, jer je taj projekat bio izvodiv jedino genocidom, ali, eto, Republika Srpska je danas naša realnost, u čiju genocidnu slavu se ispaljuju počasni plotuni. Zdravom umu velikosrpske ideje djeluju šizofreno, onako kako ih je izmasakrirao Kusturica u “Undergroundu”, ali je činjenica da ta šizofrenija vremenom postaje realnost među planinama i dolanima bivše Bosne. Obećanje Momčila Krajišnika da će se Srbi vratiti u Sarajevo, na Šarcu etničke i genocidne čistoće, treba shvatiti ozbiljno, kao dugoročan plan, samim tim što se srpskoj hegemoniji nikud ne žuri, jer Srbija ne može nestati. Bosna može nestati, jer nestaje, usljed zadržavanja rezultata genocidnog rata. Jednako ozbiljno treba shvatiti izjave Koštunice i Đinđića o pripajanju RS Srbiji u zamjenu za Kosovo, jer je riječ o otvorenoj ambiciji za koju se već nekoliko godina lobira u diplomatskim krugovima. Dakle, Srpsko Sarajevo je jedna groteskna, šizofrena kreatura, kao što je to bila i srpska republika u BiH. Uzrok svih bosanskih nevolja, pa i ove, je to što se u našoj mulitnacionalnoj državi nacionalizam našao u stanju legaliteta, čime je ozakonjeno razaranje BiH.


(izjava za „Oslobođenje“ iz 2002.)