Prvo je u ratu, u rodnoj Tuzli, od strane Bošnjaka vlastodržaca proglašen cetnikom zato što je ustao u odbranu nedužnih komšija Srba koji su se našli na odstrijelu. Tada je i Fatmirova glava bila na tanjiru. Veoma lahko mogao je postati žrtva zatucanih, pomracenih umova iz tog perioda, i niko se od nadležnih, vjerovatno, ne bi (zabrinuto) ni pocešao po glavi zbog toga. Ono što je Fatmir napisao u tuzlanskom Frontu slobode od 11.12.1992. godine u tekstu Krv boje benzina je enciklopedijski primjer gradanske, ljudske hrabrosti. Ovo je jedna od srceotvarajucih i otriježnjujucih recenica iz tog teksta: “Uljezi koji u ime Muslimana zagovaraju protjerivanje pravoslavaca iz Tuzle, vrše gori i poganiji zlocin prema vlastitom narodu, nego što su to ucinili cetnici.” Nakon tog teksta uslijedio je poziv Fatmiru da slobodno može preci na drugu stranu, jer od tog dana on je cetnik! No, jesu li ga uplašili? Natjerali na povlacenje? - Ne! Napisao je novi tekst u kojem izmedu ostalog stoji: “Svi koji se bore za istinu i pravdu dobro su došli, ma koje vjere bili, a Muslimani ih ni po koju cijenu ne smiju iznevjeriti i sebe okaljati.” Eto, zbog takvih stavova Fatmir je od strane umišljenika dobio prvu etiketu – cetnika.

Druga etiketa koju su mu pokušali prišiti jeste da je “radikalni islamista”, odnosno “voda islamske revolucije” u Bosni. Fatmir je u Oslobodenju, u kojem je imao kolumnu Diwanhana, prije desetak godina postavio pitanje da li Arapi koji su bili borci Armije RBiH imaju ljudska prava. To je bio prvi put da neko postavlja takvo pitanje. A tu temu (i druge vezano za pitanje muslimana) tretirao je i u kolumni Dnevnik revolucije u magazinu Walter. Takoder, 2003. godine pocinje, cisto iz znatiželje kako to sam jednom rece, da piše za Islamski omladinski casopis Saff (www.saff.ba), a do te saradnje je došlo tako što mu je tadašnji glavni i odgovorni urednik Saff-a, Kemal Bakovic, došao u Tuzlu na kafu i ponudio mu pisanje za Saff. Fatmir ce poslije izjaviti da mu je pisanje u Saff-u omogucio okvir za koji se ispostavilo da mu najviše odgovara. Njegova tri godine stara i izuzetno citana kolumna u Oslobodenju je 2002. ukinuta i saradnja sa njim prekinuta, a Walter se 2006. ugasio (kolumna u tom magazinu izlazila mu je pune cetiri godine). Iz slicnih razloga prestao je pisati i za još neke listove, tako da je jedino redovno opstala kolumna u casopisu Saff, do dan danas. Fatmirovo usudivanje da postavi pitanje o pravima (nedužnih) Arapa, bivših pripadnika Armije RBiH, zatim otkrivanje pozadine u slucaju “Pogorelica” kojim su Bošnjaci nepravedno optuženi za terorizam, pisanje za jedan islamski casopis, itd, izložili su ga lincu raznih medija, a jedan od najlakših nacina danas kako nekoga diskreditirati u ocima javnosti jeste nalijepiti mu etiketu da je “radikalni islamista”.

Treca etiketa uperena protiv Fatmira je da je antisemit. Naime, Fatmir je u spomenutom casopisu Saff (br. 135 od 01.01.2005.) napisao tekst Marketing tragedije u kojem je pozvao Bošnjake da se ugledaju na Jevreje, odnosno kako su oni “upotrijebili” položaj žrtve u borbi za svoja pitanja, u promoviranju sebe i onoga što im se desilo sa ciljem da se zlo koje su preživjeli nikada više ne ponovi. U tu svrhu snimaju se brojni filmovi na temu Holokausta i patnje Jevreja u Drugom svjetskom ratu, održavaju izložbe, tribine, podižu spomenci, otvaraju muzeji sjecanja, pišu knjige, itd. U tom clanku Fatmir je citirao, ponavljam citirao i neke autore koji minoriziraju tragediju holokausta, cak ga i negiraju, kako bi ukazao da se žrtve moraju same pobrinuti da njihov glas o onome što im se desilo bude najglasniji u svijetu, daleko glasniji od onih koji negiraju genocid, a takvi postoje i njih je Fatmir citirao. Medutim, to citiranje je procitano kao da je Fatmirov stav, što nije istina, jer kad nekoga citiraš to znaci da posuduješ tudu misao za potrebe svoga teksta, a u ovom slucaju to je uradeno zbog izvlacenja po(r)uke Bošnjacima da njihovu historiju ne smije pisati neko drugi zlonamjeran, a takvih nasrtaja ima, nego oni to sami moraju uciniti, i baš Jevreji služe kao dobar primijer kako uspješno minorizirati uticaj negatora genocida na javno mnijenje. No, Fatmiru je etiketa antisemite vec skrojena, samo mu ju je trebalo još prišiti. Fatmir je uspio da odbije taj pokušaj zahvaljujuci jednoj rijetkoj prilici u medijima da iznese svoju stranu price, a taj medij bio je NTV Hayat i Centralni Dnevnik Senada Hadžifejzovica. U rubrici Face to face suocio se sa Jakobom Fincijem, predsjednikom Jevrejske zajednice u Sarajevu, i uspio da odbrani svoj stav da nije antisemit i da samo želi da Bošnjaci uce od Jevreja kako se treba boriti za sebe nakon preživljenog genocida. Ako neko želi mogu mu poslati transkript tog razgovora pa da se sam uvjeri u istinitost tih rijeci.

To su tri etikete koje su uperene protiv Fatmira koje sam odlucio spomenuti ovom prilikom, a koje pokazuju da u današnjem vremenu ako imaš svoj stav koji ne odgovara nepravednim vlastodršcima biceš osuden na medijski bojkot i neceš moci obavljati poslove za koje si sposoban nego neke minorne (Fatmir je deset godina bio šef Press centra Opcine Tuzla a sada u toj Opcini radi na izdavanju potvrda za lica koja su umrla izvan zdravstvenih ustanova!).

A što se tice toga ko je Fatmir Alispahic evo nekoliko njegovih biografskih podataka:

- potice iz ugledne porodice Alispahic (od oca Nijaza Alispahic, uglednog pisca i magistra književnosti, majke Nisvete Alispahic, specijaliste ginekologije (prva žena ginekolog u sjeveroistocnoj Bosni), a sestra mu je poznata glumica Selma Alispahic).
- godine 1989. dobio je nagradu “Mak Dizdar” za zbirku poezije Rodoslov.
- prve kolumne napisao za Oslobodenje 1990. godine kao jedan od najmladih kolumnista.
- ukupno napisao 15 knjiga, od kojih je sedam o rodnom gradu – Tuzli.
- autor je stihova “U srcima Vašim, naši su životi” koji su uklesani na Centralnom spomen-obilježju poginulih u odbrabmeno-oslobodilackom ratu 1992-1992 u Tuzli.
- autor je spomenika “Vjecne svjetlosti” koja se na Tuzlanskoj kapiji palila svake noci u 20 i 55 minuta kao spomen na masakr koji se na tom mjestu desio 25.05.1995. godine, i gorila je punih 71 minutu, za svaku žrtvu po jedan minut. Spomenik je postojao od 1997-2001, nakon cega je nažalost ukinut od strane vodstva Opcine Tuzla.
- magistrirao je 18.03.2009. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (na kojem je i diplomirao komparativnu književnost) na temu Bošnjacka drama austrougarskog perioda.
- pokrenuo je dodijeljivanje nagrade “Meša Selimovic” za najbolji roman.
- dobitnik više novinarskih nagrada.

...i mišljenja istaknutih licnosti o njemu:

“Citajuci Fatmirove knjige bio sam postiden zbog svoje pasivnosti naspram svega što nam se dešava. Hvala Fatmiru što je u meni probudio taj stid, i hvala mu što mi je omogucio da mu se pridružim. Moj lider je bio Alija Izetbegovic, a danas je moj lider Fatmir Alispahic.” Nedžad Ibrišimovic (Bosnjaci.net, 26. II 2006.)

“Tekstove Fatmira Alispahica citam kao neke hefticne lektire, istina bolne lektire, istina nije lahko zaspati poslije citanja njegovih tekstova…“ Abdulah Sidran (Ljiljan, 19. VIII 2002.)

“Rijetki su hrabri spisatelji, koji znaju kako da probude uspavanu svijest ljudi, a jedan od takvih je i Fatmir Alispahic.” Jasmin Durakovic (Jutarnje novine, 5. VI 2002.)

“Licno cijenim Fatmira Alispahica. Smatram ga vrlo inteligentnim i vrlo sposobnim covjekom koji veoma mnogo obecava. Njegovim osobitim kvalitetom smatram veliku osjetljivost prema situaciji u kojoj se nalaze Bosna, Bošnjaci i muslimani.” Muhamed Filipovic (Dnevni avaz, 17. V 2003.)

I na kraju želim reci da je moje pisanje o Fatmiru samo djelic onoga što bi se o njemu trebalo kazati, a za to je potrebno više umijeca i talenta, ali ovo što je napisano je rezultat iskrene srece što sam savremenik covjeka koji je pravdu i istinu stavio ispred svojih interesa i koji istrajava na tome i danas. Za sve one koji žele doci do više informacija evo i Fatmirove web stranice: www.alispahic.net.

Elmir Liha
Sarajevo