Kako se moglo dogoditi da onako sabrana njemacka nacija zapadne u obožavanje Adolfa Hitlera? Ta velesila od radinosti, urednosti, nauke i razboritosti savila se pred nogama jednog besprizornog budalaša. Zar sve vrijednosti njemackog društva nisu mogle biti dovoljna brana protiv najezde te mentalne i moralne truleži? Ova pitanja Srbi sebi nikad nece postaviti, u odnosu na gedžovane tipa Miloševica, Karadžica, Dodika i dr., jer je velikosrpski hitlerizam dobio medunarodni certifikat, u vidu postojanja Republike Srpske. Nijemci, pak, i danas tragaju za korijenima svoga pokleknuca, i ponizno nose grijeh holokausta. Gdje je ta granica na kojoj demokratija prelazi u jednoumlje, um u bezumlje, a jedno sabrano društvo postaje stado ovaca? U ovim procesima postoji tacka na kojoj faktor korupcije preuzima vecinu akcija u društvenoj zbilji, jer je u interesnu mrežu uhvacena kriticna masa pojedinaca i institucija koji bi mogli pružiti otpor slapovima bezumlja.
Buduci da su hitlerizam i islamofobija/antiislamizam istog roda - a o cemu je nadahnuto govorio Željko Komšic – nemoguce je galop bošnjacke autodestrukcije promatrati izvan procesa koji od naroda prave stado, a od njegovih akademskih autoriteta gonice stoke. U Bošnjaka je ovaj problem bjelodan, posebno nakon što je jedan bolesni covjek, imenom Mevlid Jašarevic, zapucao na Americku ambasadu u Sarajevu. Nastalo je opcenarodno veselje, jer se konacno dogodio toliko najavljivani i ocekivani „vehabija“, pa sad price o tzv. islamskom terorizmu nisu repa bez korijena. Kad su mogli Nijemci pobudalit', gdje necemo mi?!

Test demokratije

Bio je to napad na državu, svejedno da li se radilo o privatnom napadu ili pak organizovanom i smišljenom napadu kroz instrumentaliziranje i iskorištavanje jednog ahmaka, i svejedno na posljedice tog napada, to je napad na državu. No, zar organizirani terorosticki napadi na bošnjacke povratnike u Republici Srpskoj, nisu takoder napadi na državu?! Ako jesu (a jesu) zašto na njih niko nije reagirao kao napade na državu i po toj osnovi ih sankcionirao? Ispade da je u ovoj državi važnija fasada na Americkoj ambasadi od bošnjackih života i bogomolja! Zar terorizam poznaje vjerske i etnicke razlike? Bice da je tako, jer za norveškog teroristu Brejvika niko ne rece da je kršcanski terorist, iako je jasno da djeluje sa pozicija kršcanskog fundamentalizma i islamofobije, dok se za ludog Mevlida odmah znalo da je tzv. islamski terorist, „vehabija“, produkt „opasne ideologije“, itd. Šteta je što nemamo nacina da organiziramo istraživanje na temu javnog tretmana slucaja Mevlida Jašarevica, sa posebnim akcentom na radost koja je iskazana zbog pucanja u Americku ambasadu. Na FTV su bili toliko ushiceni da su porucili kako, evo, i mi sad licimo na Afganistan, gdje je tog dana od bombe u autobusu ubijeno 20-tak ljudi. Doduše, kod nas je skinuto 20-tak komadica fasade, marke „ambasada“, a to je isto, zar ne?!
Javnost je licila na olimpijadu u ulizivanju Americi i u nagrdivanju „vehabija“. Ljubav prema Americi tumacena je kao ljubav prema slobodi i demokratiji, što je teška budalaština, jer Amerika predvodi aktuelne krstaške ratove, ubija muslimanske državnike, razara muslimanske zemlje, organizira pederska iživljavanja po konclogorima u Abu Ghraibu i Guantanamu, a samo nas vrijeme dijeli od opce spoznaje da izmedu Hitlerove Njemacke i ovakve Amerike nema razlike. To ne iskljucuje našu bosansku zahvalnost za ucešce Amerike u zaustavljanju rata, te uvjerenje da nam je potrebno americko partnerstvo. Ko zapuca na Ameriku, zapucao je na Bosnu! – ali to ne znaci ništa više osim suhog interesa. Amerika je i dalje bliža Hitleru i Brejviku, nego dvorcima bosanske multikulturalnosti i prirodenog antifašizma.
U tom poltronisanju Americi, dejtonski su glasnogovornici izgubili pamet za jedno prosto pitanje: A kako bi to pucnjevi Mevlida Jašarevica mogli koristiti „vehabijama“ u BiH? Nikako! Time je jasno da „vehabije“ nemaju ništa sa Mevlidom. Jer, kad bi Mevlid nastupao kao dio te zajednice, gledao bi da joj ne nanese zlo, a mogao je znati kako ce njegovu krivicu odmah nalijepiti svim „vehabijama“. Za to kolektiviziranje Mevlidove krivice nije kriv samo Mevlid, vec ekstremisticko dejtonsko društvo, koje svjesno nece da razumije kako „vehabije“ imaju jednaka ljudska prava kao i svi drugi gradani BiH, i da ih niko ne smije žigosati zbog njihove osobenosti. Ako nisu svi Srbi krivi za genocid u Srebrenici, zašto bi sve „vehabije“ bile krive za Mevlidove vratolomije?! Dotle seže sljepilo da se cak govori kako je „vehabije“ neko odnekle uvezao, a rijec je o bh. državljanima koji imaju ljudsko pravo da izigravaju pingvine ako im je volja. Da li ce im brade služiti u vjerske svrhe, ili ce izigravati patuljke iz bajke o Snježani, to nikoga ne treba da se tice. Sistem koji zadire u privatnost, koji neciju osob(e)nost uzima kao mjeru diskreditacije, u osnovi je fašisticki. U ime slobode pederi mogu da se pederišu, pankeri da se pankerišu, a „jehove“ da svjedoce. Dejtonska javnost ne razumije ovu porušenu granicu, zbog koje „vehabije“ u BiH bivaju najistureniji test demokratskih kapaciteta ovog društva, a istovremeno i najugroženija manjina u BiH. A na granicama, na manjinama, ocituje se suština – tvrde zapadni ucitelji ljudskih prava. U Bosni danas više ljudskih prava imaju kerovi, nego „vehabije“! Jer, kerove ne smije niko progoniti, a na vrijedanju, hapšenju i maltretiranju „vehabija“ grade se politicke karijere. Casno je nositi žig „vehabije“ - u ime prava na razlicitost! Takvu torturu, kakvu trpe „vehabije“, zbog zlodjela pojedinaca iz muslimanskih redova koja se obavezno generaliziraju i dovode u vezu sa svakim Bošnjakom muslimanom koji ima makar malo brade, mogu izdržati samo ljudi koji duboko vjeruju u sud vremena, pred kojim ce islamofobija biti jednaka fašizmu, a progon muslimana biti jednak progonu Jevreja u Hitlerovoj Njemackoj. Uzvišeno je danas ustati u zaštitu „vehabija“, jer se tako brane ljudi kojima je presudeno bez krivice; tako se brane ljudska prava, zakoni ove zemlje, demokratski poredak, a naspram dejtonskog javnog krda koje ne razumije abecedu prava i pravde - da je svako nevin dok mu se krivica ne dokaže. Amerikanci su tu oprezni, jer njihovi izvori napad na Ambasadu ne imenuju kao „terorizam“, vec kao incident, za razliku od armije bošnjackih samomrzitelja koji se utrkuju da izreknu što opasnije rijeci, nastojeci svakog muslimana sa bradom osumnjiciti kao Mevlidovog saucesnika.
Zanimljivo da na taj „vehabizam“ u BiH niko nije ozbiljno upozoravao, niti vodio hajku protiv tih skupina, prije 11. septembra 2001. godine, pa ni godinama poslije. Najednom su „vehabije“ otkrivene kao propagandni potencijal u s-h obavještajnim operacijama protiv Bosne i Bošnjaka. Prvi autor u BiH koji je pisao o pitanju „vehabija“, sa akcentom na njihovu socijalizaciju u džemate i u bosansku obicajnost, bio je Fatmir Alispahic, a iza ove tvrdnje stoji mnoštvo tekstova, u ime kojih ove rijeci imaju konkretan kredibilitet. I danas mislim da je morala postojati suptilnija mjera za granicu izmedu muslimanskog i bosanskog, jer je bosansko starije od muslimanskog, buduci da bez bosanskog nema ni bošnjackog. Prije desetak godina mnogo sam pisao o „vehabijama“, dok su ostali šutjeli, ali prije desetak godina „vehabije“ nisu bile ono što su danas, jer ih je u meduvremenu Islamska zajednica okupila i vratila u džemate. 

Misija ujedinjenja

U subotnjoj reviji „Pogled“, u „Oslobodenju“, u julu 2000. godine, reagirao sam na informacije da je grupa „vehabija“ napravila incident na manifestaciji “Dani Svetog Petra i Pavla”. Tada se za „vehabije“ gotovo nije ni znalo.
- „Ako ce uvažavane vjerske slobode vehabija ugrožavati gradanske i vjerske slobode drugih, ili obratno – onda je to kuršluz demokratskih kriterija sa nesagledivim posljedicama. Slobode vehabija su omedene slobodama drugih i slobode drugih su omedene slobodama vehabija. Ko prede tu granicu ugrozio je demokratski poredak koji je stariji od svih sloboda“ – pisao sam u „Oslobodenju od 15. jula 2000. godine.
U tekstu „ZZ TOP“ (5.9.2000.), takode u „Oslobodenju“, ustao sam u zaštitu zajednice u Bocinji: „Ako nismo spremni da uvažimo osobenost mudžahedina (vehabija), onda ne možemo ocekivati uvažavanje svojih razlicitosti. Razlicitost ne ugrožava jednakost svih pred zakonom. Sve drugo su ljudska prava i slobode. Da li ce neko nosati bradu kao vehabija, ZZ TOP ili Dražin sljedbenik – ne bi trebalo ikoga da zanima. Sve dok ta brada ne ugrozi državu u kojoj raste. Osvajanje uvida o toleranciji razlicitosti esencija je valjane buducnosti“.
Vidimo da je desetak godina poslije bosanska javnost pred istim neznanjima – da samo ugrožavanje zakona može biti razlog za reakciju, a kod nas ministar defektizma Sadik Ahmetovic tvrdi kako se represivne akcije po Gornjoj Maoci vrše u cilju preventive. Naša javnost zaboravlja da su preventivne represije sprovodili samo fašisticki i komunisticki režimi - kod kojih je kriv svako ko je oklevetan.
Potpuno se zanemaruje desetogodišnji proces u kome su se „vehabije“ ukljucivale u džemate, prihvatale red i poredak Islamske zajednice. U tekstu „ZZ TOP“ pisao sam: „Za par godina naši gradovi su preplavljeni vehabijama. Mnogi mladi ljudi su pronašli sebe u solidarnosti koja vlada u ovoj zajednici. Ali mnogi nisu izbjegli zamku estradnog islama, kleropoliticke iskljucivosti, što prijeci socijalizaciju vehabija u bh. društvo.“
Ovaj tekst je tada postavio važno pitanje o socijalizaciji „vehabija“, o cemu je u svojoj hudbi od 4. novembra 2011. govorio reisu-l-ulema dr. Ceric, definirajuci taj problem kroz sintagmu „povratak u džemate“. U odnosu na 2000. godinu, Islamska zajednica je uradila divovski posao socijalizacije „vehabija“, koji su do tada znali praviti razne predstave u nastojanju da reformiraju islam u Bošnjaka. Posljednji veliki pokušaj te vrste bio je onaj koji je predvodio rahmetli Jusuf Barcic, a tada su mobilizirani cak i policajci da danonocno nadgledaju Jusufovo selo Gornje Petrovice. ...Sve dok Jusuf nije poginuo u saobracaju.
Islamska zajednica je uspjela kriticnu masu „vehabija“ da „vrati u džemate“ i odvrati od soliranja, od moguceg remecenja ustaljenog reda i poretka. U normalnom društvu takva bi se cinjenica afirmirala i hvalila, namjesto što se Islamska zajednica stalno proziva kao sponzor „vehabizma“, a pri cemu „vehabizam“, bez ikakvih argumenata, treba da ima znacenje samog „terorizma“. Kod Bošnjaka je, na žalost, zavladao veci otpor prema „vehabijama“, nego prema cetnicima, a što pripada onoj dimenziji genocida koja govori o navikavanju žrtve na status potlacenog i poniženog subjekta. To što Bošnjaci mrze „vehabije“, a zaboravljaju cetnike, dio je specijalnog psihološkog rata u kome žrtva genocida ostaje bez historijskog pamcenja.
Sad bi neko htio da Islamska zajednica iz džemata izbacuje sve koji izgledom podsjecaju na Mevlida Jašarevica. To bi rezultiralo besmislenim konfliktima i vracanjem na stanje od prije deset i više godina. Oni koji to zagovaraju zapravo priželjkuju sukobe unutar Islamske zajednice, jer im ne odgovara cinjenica da u Bošnjaka ne postoje nikakve „vehabije“, vec postoje samo i iskljucivo džematlije. Ako ima nekih Bošnjaka što ne priznaju Islamsku zajednicu, njih treba jednako tretirati kao i ateiste koji imaju pravo da budu šta hoce. Iznad jednih je Bog, iznad drugih su Marks i Lenjin, iznad trecih je rakija, iznad cetvrtih je nešto cetvrto i peto, ali iznad svih nas je zakon po kome su – moje slobode omedene slobodama drugih.

„Saff“, br. 304, 18. novembar 2011.