Nema na dunjaluku otvorenijeg naroda od Bošnjaka. U tog je naroda propuh na sve strane, vrata odmandaljena, prozori pootvarani, krov odletio, i o'zdo i o'zgo puše, samo da se vidi ta cežnja da se svako i zvan i nezvan raskomoda u bošnjackom košto bi u svome. ...Ako nas ne vole, nek' makar vole ono što nam otmu! Zašto je to tako, teško je ustanoviti, iako postoji realna potreba da Bošnjaci, prije nego drugi, svjedoce toleranciju i nagodnost. Jer, ti drugi, Srbi i Hrvati, mogu postojati i bez Bosne, a Bošnjaci ne mogu, pa zato moraju sebe rihtat i kurisat u odnosu na druge. Otud je logicki neizvodljiv ma kakav bošnjacki ekstremizam, a nastoji se izmisliti kad god Bošnjaci progovore u zaštitu svojih ljudskih prava i gradanskog dostojanstva. Svaka vrsta ekstremizma u Bošnjaka bila bi suprotna bošnjackim nacionalnim interesima, koji proizilaze iz zakonitosti opstanka. Znali su ovo Britanci i velikohrvati kada su u vrijeme totalne blokade bošnjackih enklava helikopterima uvozili tzv. mudžahedine u srednju Bosnu, s ciljem da borbu Armije RBiH prikažu kao jednoetnicku i nebosansku. Kako bi se drukcije legitimizirale jednoetnicke hunte u Srba i Hrvata, ako ne bi imale ogledalo u „islamistickoj“ Armiji RBiH? A „prvi u Bošnjaka“ nije imao reflekse da prepozna podvalu, pa se odomacio u islamistickoj predstavi koju su režirali agenti KOS-a za racun projekta iz Karadordeva, odnosno Beograda i Zagreba.
Na toj okosnici, optuživanja Bošnjaka da su za ekstremizam, a ne za toleranciju, za separatizam, a ne za zajedništvo, sve ove godine funkcionira medijska operacija pranja i cišcenja velikodržavnih projekata iz Beograda i Zagreba. Uprkos stotinama medijskih, pa i pravosudnih montaža, niko nije uspio promijeniti srž bošnjackog naroda, odanog ideji Bosne, kao zakoniku svoga opstanka. Za svakoga su cestitog, ova istina, i ova logika, posve jasne. U Bosni je danas mnogo placenih smutljivaca, koji vrebaju svaku priliku da izmisle ekstremizam u Bošnjaka. Ponekad se ta stalna presija izmišljanja necega što ne postoji cini kao pendrek kojim se nastoji u startu suzbiti i prestrašiti svaki bošnjacki progovor o stanjima koja su daleko od demokratskih i humanistickih normi.

U dejtonskoj prašumi

Dejtonsko društvo, ciji medijski stožer predstavljaju državne rtv kuce, listovi i portali koje finansiraju zapadne ambasade i fondacije, izgubilo je legalisticku vjerodostojnost, srozalo humanisticki kredibilitet, kroz forsiranje šutnje o nastavku genocida nad Bošnjacima. Kako vjerovati u profesionalnu pravdoljubivost medija kojima ništa ne znaci višegodišnje nastojanje dejtonske države da odstrani 1.300.000 raseljenih bh. državljana, poglavito Bošnjaka? Medijska i politicka šutnja koja se nadvila nad ovim zlocinom, govori o institucionalnom saucesništvu u ubistvu preko milion Bošnjaka. Kazali smo – ubistvu – jer odstranjivanje tolikih života iz politicke i ekonomske stvarnosti BiH ne može se drukcije zvati. A zlocin je poceo sa instaliranjem Zakona o pasivnoj registraciji biraca, ukidanjem obrasca P2, cime su izbori postali sredstvo za betoniranje genocida, jer su Bošnjaci polako ostajali bez politickih predstavnika u opcinama iz kojih su prognani. Nastavak je uslijedio u vidu diskriminirajuceg „zakona o katastru“ u Republici Srpskoj, te citavog niza administrativnih zavrzlama, usljed kojih protjerani Bošnjaci i familije ubijenih Bošnjaka ostaju bez imovine koja im pripada, a koju otima i u vlasništvo preuzima Republika Srpska. Nakon etnickog cišcenja, uslijedilo je otimanje bošnjacke imovine, kao cišcenje posljednjeg traga o bošnjackom postojanju. U Bosni i Hercegovini ne postoji važnije pitanje od ovog pitanja – nije to ni smiješni Dodikov referendum, kojeg podržava Srpska pravoslavna crkva, a koji je neizvodljiv jer negiranje Dejtonskog sporazuma vodi samoukidanju Republike Srpske, nije to cak ni SDP-ov pohod protiv islama, jer se pokazalo da je islam vitalniji od svakog karavakta i od svake represije  – u slucaju „zakona o katastru“ radi se o zaokruživanju i pecatanju zlocina, o ukidanju i posljednje pretpostavke da bi se protjerani Bošnjaci nekada mogli vratiti na svoje. Zato je to za Bošnjake pitanje svih pitanja, iako proracunata šutnja dejtonskog režima nastoji sugerirati kako se ne dogada ništa ozbiljno.

Ambijent u kome se odvija betoniranje genocida nad Bošnjacima, kroz kriminalno otimanje bošnjacke imovine, ukazuje da živimo u društvu koje je ideološki i duhovno konektirano na Memorandum SANU, i sve ono što iz tog proizilazi, od zlocinaca tipa Ratka Mladica, pa do srpske djece koja su rodena od 1992. do 1995., a danas slave klanje muslimana kao najsvjetliju tacku nacionalnog identiteta. A šta je to nego transgeneracijska genocidnost?! Izmedu klanja i proterivanja bošnjackih civila, i otimanja imovine tih preživjelih bošnjackih civila – nema nikakve razlike, jer je cilj i jedne i druge etape da Bošnjaka nestane. Društvo koje formalno osuduje prve etapu, ubistva Bošnjaka, a nema snage da se suprotstavi drugoj etapi, otimanju imovine žrtava, otkriva da su lažne i te deklaracije protiv pocinjenih zlocina. Napose, sve dosadašnje „ruke pravde“ koje su nudile satisfakciju za patnje i za žrtve, nisu dokacile suštinu pravde – ukidanje entitetskog uredenja, time i Republike Srpske, kao spomenika zlocinu. Dvojni moral je postao stil ponašanja u dejtonskom društvu, koje je nagodno za razne devijacije. Laž i kleveta, montirani procesi, zloupotreba policije, izmišljanje terorizma i sakrivanje terora, itd. – sve su to domace životinje u dejtonskoj prašumi. Bilo je pitanje vremena kada ce bošnjacka žrtva uociti da je vuku za nos, kao posljednju budalu, pri preporuci da slijepo vjeruje u šuplje deklaracije i da slijepo blehne u nestanak Bosne i Bošnjaka. Odvec je postao nizdrživ medijski teror koji se vec desetak godina sprovodi u Sarajevu nad znakovima bošnjackog identiteta. Kompletna je bošnjacka intelekltualna elita izopcena iz javnosti. Izopcena je bošnjacka duhovnost. Bošnjaci su postali podstanari cak i tamo gdje su u vecini. Njihovo mjesto su zauzeli bošnjacki islamofobi, kojima dejtonski sistem otvara sva vrata. Vlada atmosfera duhovne represije, u kojoj se, kao u orwellovskoj stvarnosti, razlikuju podobna i nepodobna osjecanja.
U ovakvom društvu predstavlja „teroristicku opasnost“ solidarisati se sa tugom preko stotinu bošnjacke djece koja ce odrastati bez oca, jer je njihov otac preko kriminalnog tzv. imigracionog centra protjeran iz njihove porodice, iz njihove domovine. U totalitarnim društvima dekretom je odredeno šta se smije javno osjecati, i s kim se smije suosjecati, pa su kod Adolfa Hitlera bila kažnjiva suosjecanja sa Jevrejima kojima su oduzeta gradanska prava. U dejtonskom jednoumlju bi suosjecanje sa tugom ove djece bilo izraz – zar ne? – bošnjackog ekstremizma. A šta su onda oni koji su tu tugu proizveli, i šta smo onda mi ako tu tugu ne smijemo osjetiti, zato što je to tuga žrtve?! Ne radi se tu ni o kakvom nepostojecem bošnjackom ekstremizmu, vec se radi o ekstremizmu dejtonskog režima, koji izmišlja krivca u žrtvi, kako se ne bi vidjela nakaznost ovakvog, srpsko-hrvatskog, politickog i društvenog poretka. Upravo zbog progoniteljske atmosfere, ciji smo jedan primjer predstavili, bošnjacka je javnost predugo živjela razasuta, zbunjena, prestrašena. I prethodnih su godina prolazila ljeta nad Bosnom, ali ni jedno, kao ovo sad, nije bilo – bošnjacko.

Bošnjacka javnost

Sve ove godine srpstvo i hrvatstvo u BiH sjedi na po dvije stolice. Hrvatske institucije u BiH cak dobiju više para iz Zagreba, nego iz Sarajeva. Bošnjaci, pak, cuvaju onu jednu, bosansku, vjerujuci da svako preferiranje bošnjackog ugrožava bosansko, a bez kojeg bošnjacko gubi smisao. Tako je bilo i u pogledu bezrezervnog predavanja dejtonskoj javnosti, u uvjerenju da ta javnost nosi bosansku osjecajnost. Sad bi se zapadni agenti trebali zapitati nad medijskim i nevladinim projektima koje su sponzorirali, a koji su uspjeli u Bošnjaka razbiti povjerenje u iskrenost dejtonskog projekta. Aparatura koja predstavlja dejtonsko društvo ocitovala se kao generator islamofobije, marginalizacije i stigmatizacije bošnjacke duhovnosti, te citavog niza anomalija. Ta druga bošnjacka stolica nije uspostavljena bošnjackom voljom, vec nevoljom, i strahom, da bi se u ime lažnog zajedništva mogao izgubiti vlastiti identitet. Za istinito bosansko zajedništvo vrijedilo bi žrtvovati štošta. Od Bošnjaka se traži da zaborave genocid i „napuste poziciju žrtve“ (Tihic), da se kao žrtve genocida „izvinu za srpske žrtve“ (B. Izetbegovic), da društveni status grade kao islamofobi i samoprogonitelji, e kako bi Srbi i Hrvati bili usreceni pa poželjeli da žive sa Bošnjacima. A reisu-l-ulema Ceric tacno rece kako nema veceg poniženja od podaništva, pa bi ova receptura za bošnjacku buducnost bila ispunjena najgorim oblikom samomržnje i samoponiženja. Bošnjaci, naravno, na to nece pristati. Procitali su i razumjeli šta se od njih traži, kao cijena tog lažnog suživota, tog hibridnog dejtonskog bosanstva, u suvlašcu velikosrpstva i velikohrvatstva, i u statiranju poniženog i izumiruceg bošnjaštva. I, šta sad?

U Bošnjaka je otvoren proces izgradnje rezerve prema svemu i svacemu, što je i logicno, s obzirom na apsolut laži i klevete koji je okupirao dejtonsko društvo. Zadobijanje ili obnova bošnjackog povjerenja mukotrpan je proces, i dobro je što je tako. Bošnjaci nikakva dobra nisu vidjeli od svoje otvorenosti i raskomocenosti. Što su bivali tiši i nagodniji, to su bivali brutalniji udari na bošnjacko dostojanstvo. Definitivno, ta otvorenost nema nikakva smisla, jer je jednosmjerna i jednoznacna, te nije polucila nikakav pomak za Bošnjake, izuzev što je, tumacena kao slabost, rasplamsavala antiislamske strasti. 
Agenti iz Karadordeva ce se morati navikavati na nove Bošnjake, ciju elitnu okosnicu cine generacije odgojene u medresama, oslobodene nametanog stida od svoje vjere, trajno spremne da zapadnim standardima brane slobodu bošnjackog identiteta. Mladi Bošnjaci su direktni i odlucni, za njih je nezamislivo bezizlaz vidjeti kao izlaz i prepustiti pamet na razvlacenje raznim islamofobima. Oni ne žele nikome vjerovati bez rezerve, na kredit i na veresiju, jer vjeruju u konkretna djela. I vjeruju da nema nevolje bez izlaza. A današnji izlaz je u izgradnji bošnjacke javnosti, tog unutarnjeg bošnjackog dijaloga, u okviru kojeg Bošnjaci Bošnjacima tumace stvarnost i planiraju najbolja rješenja. Tek sa zdravlju i samoodrživošcu ovog kruga, moguce je graditi bosanske stepenice.
A šta znaci ustanovljavanje bošnjacke javnosti? Imamo svoje autore, imamo svoje medije (internet nam je pomogao da prevazidemo medijsku blokadu!), imamo svoju Bošnjacku akademiju nauka i umjetnosti, imamo svoje istine, to ne znaci da smo nespremni na dijalog i izgradnju zajednickih znakova - to znaci samo da prvo vjerujemo sebi, pa onda drugima. ...Kao i svi narodi, uostalom. Dosad smo vjerovali drugima, i u ime drugih zapostavljali unutarbošnjacku komunikaciju, a cijena su konkretni gubici: slabljenje veza sa dijasporom, gubitak historijskog pamcenja, ekonomska i medijska kolonizacija, svekolika zbunjenost, itd. Bilo je tu i straha o tog medijskog pendreka koji svaku bošnjacku inicijativu proglašava ekstremistickom. Danas je taj strah neutemeljen, jer je dejtonski poredak izgubio moralni kredibilitet u Bošnjaka. ...Neko kome je stalo do moga poniženja ne može uživati moje povjerenje i moje poštovanje!

Kako cemo dalje? O tome neka razmišljaju medunarodni mentori. Dok se oni smisle, Bošnjaci ce jacati, pri punoj patriotskoj samosvijesti da – prvo moramo sacuvati narod, kako bismo sacuvali Bosnu i Hercegovinu, jer ako izgubimo narod, izgubicemo i državu, a da bi se sacuvao narod, mora se sacuvati kriticna masa duhovnih i ekonomskih pretpostavki za samoodrživost, a da bi taj mehanizam funkcionirao, Bošnjaci moraju razumjeti ono što razumiju svi narodi – da je Bošnjak Bošnjaku brat, a Bosanac Bosancu može biti pobratim, ako se u tom pobratimstvu ugledaju. Bošnjaci to konacno shvataju, ovog ljeta više nego prošlog, a iduceg više nego ovog...

„Saff“, br. 295-296, 17. juni 2011.